- Kad sam ja došla prvog šestog, oni su već odvozili. Kad su počeli, ne znam. Ali završili su nekidan...
U zraku je plus tristo, a gospođa Antica se nadigla na prozor i s nama razgovara kroz komaricu.
U Škoriće, u Biljanima Donjim, došla je iz Splita, kao mlada nevjesta. S pokojnim mužem i djeverima tu je živjela 2010. i 2011. godine, kada su teški kamioni danonoćno nanosili tisuće tona kancerogene troske iz propalog šibenskog TEF-a. Nakon što su joj muž i djeveri umrli, djeca su je odvela u Split. Otad u Biljane dolazi samo preko ljeta i ostane mjesec dana, dva...
- Prošle godine umrlo ih je jedanaest.
Tu u Biljanima?
- Moj djever je bio zadnji.
Jesu li bili stariji ljudi?
- I mlađi i stariji. Tri-četiri mlađa, oko 60 godina, a ovo drugo... Moj muž je imao 74, djever 76, drugi djever 85...
Znate li Vladimira Ćupića? Govori se da je on imao prste u dovođenju crnog brda u Biljane?
- Nisam odavde pa puno toga i ne znam. Ali i da jest tako, nije on sam mogao to donijeti.
U blizini crnog brda bilo je nekoliko obitelji Škorića. Danas nema nijedne, svi su, kaže gospođa Antica, otišli na onaj svijet.
- Dole su muž i žena u dva dana umrli - pokazuje rukom prema crnom brdu.
Karcinom?
- A ‘ko će znati. Ja ne znam... Ako ste za šta ladno, malo se oladit‘...
Hvala, idemo za Zadar, dosta je za danas...
Dva sata lutamo Biljanima Donjim u namjeri da nađemo nekog starosjedioca i da nam ispriča kako je bilo posljednjih 15 godina živjeti u sjeni crnog brda. Koje je tu počelo rasti prije 16 godina i koje je na koncu toliko naraslo da su na njemu izrasle masline, orasi i borovi.
Gdje god vidimo neke tragove života, kuće su zatvorene. Spuštene rolete, žicom zatvorene kapije. Nitko se ne odaziva. Prazne kuće i ruševine dominiraju u okruženju nekadašnjeg crnog brda. Tamo gdje smo našli neke ljude, odmahuju rukom prema novinarima. Ne žele ih ni vidjeti, kamoli govoriti o troski i Vladimiru Ćupiću. Pogotovo sad, kad je troska odvezena, a Ćupić se upleo u podmetanje požara.
- Mi smo tu samo preko ljeta. Dođemo na nekoliko tjedana i to je to - nevoljko nam govore žene i muškarci, ljudi u zrelim godinama, pored svojih automobila u dvorištima, s registracijama iz Njemačke, Švedske, Srbije, Ukrajine...
- Mi smo se tu doselili prije desetak godina. Crno brdo? Zadnje kamione odvezli su prije desetak dana - uspijevamo izvući nekoliko rečenica od jednog Davora. Razgovaramo preko ograde.
- Čitao sam po novinama, ljudi ovdje pričaju da se zbog troske umire od raka. Ne znam, ali znam da su gotovo svi umrli bili u visokim godinama. Ovdje uglavnom i žive stariji ljudi. Mi smo tu deset godina i nemamo takvih problema - govori nam.
Pokazuje na crnu cestu koja vodi uz njegovu kuću prema nekadašnjem crnom brdu. Po selu se, kaže, priča da je napravljena baš od troske. Koristili su je umjesto kamenog agregata za asfaltiranje. Stvarno se vidi i razlika u odnosu na običan asfalt. Običan asfalt nakon nekog vremena izblijedi, postane siv. Ovaj je još uvijek crn, a u teksturi se vidi troska.
Za Vladu Ćupića je čuo.
- Znao bi proći pored naše kuće na traktoru. Javi se, nismo imali neki poseban odnos. Uz glavnu cestu je držao štand za prodaju voća i povrća. Točno preko puta svoje kuće. Sjedio bi po cijeli dan i prodavao...
Na mjestu uz cestu nalazimo Vladimirovo prodajno mjesto. U velikom neredu. Razbacan štand, klupa, kašete, boce... Preko puta ceste, u dvorištu kuće, travnjak krcat razbacanim praznim bocama.
U razgovoru za Novosti u svibnju prošle godine Ćupić je rekao da je zbog crnog brda bio omražen u selu. Ispričao je da su mu mještani godinama prebacivali da ih je on sve otrovao. Ćupić im je objasnio da je zapravo bio izigran i da je vjerovao krivim ljudima. Obećali su mu da će na njegovu zemlju, koju im je iznajmio, dovesti građevinski materijal. A donijeli su opasan otpad.
- Nisu ga mještani smatrali glavnim krivcem. On im je rekao da su ga prevarili. Iznajmio im je teren za građevinski materijal, a oni su donijeli trosku iz TEF-a - govori nam Zdravko Belušić, bivši predsjednik danas ugašene Udruge "Ravni Kotari".
Dodaje da Ćupić nije dugo bio na lošem glasu kod mještana.
- To je isto kao da vam ja prodam auto, kažem da je Mercedes, a vi otvorite i vidite da je unutra Trabant. Čovjeka su prevarili - veli Belušić, koji se odlično drži s 80 godina.
Njihovim zalaganjem od 2013. godine tema crnog brda postala je ekološka tema broj jedan u Hrvatskoj. Kad su shvatili da inertna država nema namjeru riješiti problem, priču su internacionalizirali. Uspjeli su aktivirati mehanizme Europske unije koji su doveli do sudskih postupaka protiv Hrvatske, a nezavisni laboratorij iz Njemačke potvrdio je da troska sadrži teške metale i kancerogene spojeve. Hrvatska je na koncu kažnjena. Do kraja sanacije crnog brda svaki dan treba plaćati penale u iznosu od 6500 eura.
Njega sada više nema. Svih 140 tisuća tona odvezeno je u Sisak na preradu u građevinski materijal. Pitamo Belušića je li mu poznato da je netko proveo analizu tla ili podzemnih voda na mjestu gdje je bila deponirana troska.
- Mi se bojimo da su podzemne vode zagađene. Imam dopis Dražena Kurečića, tadašnjeg zamjenika ministra za poljoprivredu, iz Odjela zaštite voda. On je rekao da, budući da nije napravljena adekvatna posteljica i materijal nije prikriven zbog oborinskih voda, dolazi do zagađenja podzemnih voda. Dakle, ne da bi moglo doći, nego da dolazi do zagađenja - apostrofira.
- Pola mještana Biljana Donjih je pomrlo. Liječeni su od karcinoma pluća i unutrašnjih organa. Nisam medicinar, ali... Borili smo se kako smo mogli i govorim ono što znam...
Na mjestu nekadašnjeg crnog brda sada je ogoljena ledina. Na njoj jedan parkirani bager i hrpa armiranog željeza izvađenog iz neke betonske konstrukcije. Po tlu i uz krajeve parcele još se vide tragovi troske. Crnog brda nema, ali nekako se ne čini kao da je sanacija skroz završena. Ljudi brzo zaboravljaju, priroda dugo pamti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....