ZAGREPČANI O ĆIRI

‘Bio je legenda grada, purger par excellence! S njim nikad nije bilo dosadno, uvijek obilje smijeha...‘

‘Pamtit ću ga isključivo po dobrome. Bio je odličan susjed, šarmantan, duhovit, drag i kavalir‘, kaže nam Marina

Ćiro Blažević na Zrinjevcu

 Biljana Blivajs/Cropix/Cropix

Srijeda, 8. veljače 2023. godine, nedvojbeno će ostati upamćena kao jedan od najtužnijih dana u povijesti hrvatskog sporta. Hladno i sivo zagrebačko jutro postalo je kudikamo hladnije i sivlje nakon što su mediji objavili vijest da je u bolnici Merkur prestalo kucati srce velikog Miroslava Blaževića. Otišao je velikan nacionalnog sporta. Simbol hrvatskog nogometa. Trener svih trenera. Šarmer svih šarmera. Feldmaršal na terenu i gospodin izvan njega. Ukratko, apsolutna nogometna ikona.

Evocirajući uspomene na minula vremena, sve veličanstvene nogometne pothvate i antologijske izjave legendarnog trenera, izašli smo na gradske ulice i uputili se prema središtu grada, s namjerom da posjetimo caffe bar Charlie - omiljeni Ćirin kafić koji se nalazi prekoputa stana u kojem je živio. Putujući prema odredištu, nastavili smo previrati po sjećanjima i vrtjeti sve epizode u kojima je Blažević bio glavni lik. Bilo je tu brojnih crtica koje su izvučene iz bogate nacionalne memorije, ali i onih koje su bile pohranjene na osobne "hard diskove".

- Jako si spretan i pun kurtoazije, sine! - riječi su koje su potpisniku ovih redova prolazile kroz glavu u trenucima kad je koračao po Draškovićevoj ulici, a koje mu je Ćiro uputio u njegovom prvom intervjuu u karijeri. Suvišno je uopće naglašavati koliko su navedene riječi značile tada mladom, neafirmiranom i pomalo nesigurnom novinaru, u smislu ohrabrenja i podrške, te svojevrsnog blagoslova. Za njega to nije bio samo kompliment, za njega je to bila grandiozna potvrda da put koji je odabrao nije promašen, a istodobno i savršen poticaj da nastavi dalje s onim što radi - i to baš na način kako radi.

Kultni Charlie

Korak po korak, uspomena po uspomena, i evo nas - Gajeva ulica broj četiri. Ulazimo u kultni Charlie, a prvo što primjećujemo jest stol smješten pored prozora, prekriven Dinamovim dresom, a na kojem su uredno posloženi crveni lampion i Ćirina fotografija, uz mali macchiato i čašu vode s paketićem Cedevite, omiljenu narudžbu nekadašnjeg trenera Dinama i hrvatske reprezentacije.

- Uvijek je dolazio u društvu. Mnogo ljudi izmjenjivalo se dok je on boravio ovdje, to su nerijetko bila dvosatna-trosatna druženja, uz obilje smijeha. S njim nikad nije bilo dosadno, i svi smo uživali u svakom njegovom dolasku. Nažalost, u posljednje je vrijeme zbog bolesti vrlo rijetko dolazio, ali kada bi se osjećao bolje, svratio bi na kavicu. Posljednji njegov dolazak pamtim po tome što je jeo baklavu - kroz sjetu nam govori konobarica Marija.

Osim nad Charliejem, oblaci sjete i melankolija nadvile su se nad cijelim centrom, a osobito na potezu od Bogovićeve de Tesline ulice. Bio je to koridor na kojem se Ćiru, još ne tako davno, moglo sresti u prolazu. Ne samo da ga se moglo sresti, nego je gotovo uvijek bio naoružan osmijehom i toplom riječju za svakoga, dobro raspoložen i spreman za zajedničku fotografiju.

- Pamtit ću ga isključivo po dobrome. Bio je odličan susjed, šarmantan, duhovit, drag i kavalir - kaže nam Marina, stanarka zgrade u kojoj je živio i Ćiro, a na sličnom tragu je i Željko, koji također živi u istom susjedstvu:

- Bio je poseban, osebujan lik… iskakao je među svima ostalima. Svakog čovjeka doživljavao je kao poznanika i prijatelja. Uvijek se ovdje negdje "muvao", svakoga je pozdravljao… Bio je, jednostavno, legenda grada. Osim toga, imao je veliko nogometno znanje, i napravio je velike rezultate. Prema mojem mišljenju, najveći njegov uspjeh je ono što je s Dinamom napravio 1982., to je bilo ipak jedno "malo drugačije" vrijeme, zna se već kakvo.

Nakon što smo se pozdravili sa Željkom, među ljudima koji su koračali Gajevom ulicom uočili smo jedno poznato lice, ono bivšeg hrvatskog vaterpolista Dubravka Šimenca.

‘Bio je iskren‘

- Teško sam primio vijest o Ćirinom odlasku. Bio je iskren, čovjek kojeg si grlio i ljubio, te poštivao, uz sve njegove vrline i mane. Čovjek koji je mojoj generaciji, u onom sportskom smislu, donio taj bijeli šal oko vrata s Dinamom ‘82., pa onda Francuska s onom kapom francuskog policajca… Emociju koju je on dijelio sa svojim igračima, dijelio je sa svima nama. Jako će faliti Hrvatskoj, hrvatskom nogometu i hrvatskom sportu, a prije svega svojoj obitelji - govori nam, uz kratke pauze i suznih očiju Šimenc, pa nastavlja:

- Bio je, prema mojem mišljenju, jedan od najvećih. Imao je nešto što nemaju svi, tu ljubav prema svom narodu i svom susjedu… On se svima javljao, sa svima je razgovarao… Koliko smo samo kava ovdje u Charlieju popili i razgovarali… Uvijek je bio direktan i iskren, znao se ljutiti, znali smo se i mi na ljutiti na njega, ali ostat će jedna lijepa uspomena na čovjeka koji je u našem sportu, i ne samo u sportu, ostavio veliki trag. Bio mi je privilegij biti u njegovoj blizini, vezan sam s njim na puno načina, i jako mi je žao, ali prije svega osjećam veliki ponos što sam ga poznavao. Zlatko Dalić, naš izbornik, rekao je veliku istinu, da je Ćiro bio njegov uzor, a bio je, na neki način, i moj uzor - prije svega u odnosu prema drugome. To je ono što danas nedostaje.

Pokušali smo malo oraspoložiti našeg sugovornika pitanjem o tome sjeća li se neke zanimljive anegdote po kojoj će posebno pamtiti Ćiru.

- Često je prestajao pušiti i nije imao cigarete, pa bi ih onda ponovno počeo kupovati, a znao je ponekad i "žicati" - otkriva nam Šimenc, uz nostalgični osmijeh, pa dodaje:

- U njegovom životu, a puno je godina imao, sigurno da ima puno zanimljivih anegdota. Znao se ljutiti kad ga ne bi zvali na neke stranačke skupove, pa bi onda, kad bi došao, ponovno sve zadivio nekom svojom mišlju ili rečenicom. Kad si rekao Ćiro, nisi trebao reći gospodin Miroslav Blažević, jer on je bio Ćiro s velikim Ć, ali i s velikim G. Bio je doista, veliki, veliki, gospodin. Uvijek je u autu imao spremne darove za svoje prijateljice; cvijeće, parfeme i slično, te je uvijek bio džentlmen. To ga je, sasvim sigurno, naučio život. Od malena, od Travnika, preko Švicarske, pa do ovog grada koji je jako volio. Nije rođen u Zagrebu, ali bio je purger "par excellence".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. srpanj 2024 16:24