Priča o 6. prosincu 1991. ispričana je puno puta, a čini se nikad dovoljno. S godinama svi detalji koji taj pakleni ratni dan čine fascinantnim pomalo izlaze na vidjelo i čine taj preokret i obranu Dubrovnika još nevjerojatnijom. O sposobnosti i pronicljivosti prvoga čovjeka obrane Grada, generala Nojka Marinovića, i zna se i ne zna dovoljno, a njegov suradnik i prijatelj u ratnim vremenima bio je Vlastimir Vekarić, član Zapovjedništva obrane Grada, zapravo desna ruka svih zapovjednika obrane, glavni čovjek za opskrbu oružjem i osiguranje. I baš na današnji dan, 4. prosinca, prije trideset godina dogodilo se nešto što je pokrenulo cijeli niz događaja koji su vodili do večernjih sati 6. prosinca.
- Nije samo važan 6. prosinca, nekoliko dana prije pokazala se Nojkova genijalnost i koliko smo zapravo bili sretni što je on u jednom trenu odlučio sve staviti na kocku i doći s obitelji u Dubrovnik, donoseći sa sobom neprocjenjivo vojno i životno iskustvo - priča za Dubrovački vjesnik Vekarić, koji smatra kako će ovaj put priču ispričati upravo u ime onih kojih više nema s nama.
Grad izmučen bombama
- Ključna su ta dva, tri dana ranije. Kako je on nanjušio da nam se nešto sprema i da će nas napasti svom silinom. Navečer 3. i 4. prosinca raspravljalo se o sutrašnjem danu kad su zakazani pregovori u Cavtatu u već standardnoj 'posadi', jer dolazio je i gospodin Rudolf. Sutra ujutro smo ponovno odradili brifing, a tijekom rata uvijek je jedan operativac bio s nama i održavao vezu sa svim položajima i vodio ratni dnevnik. Tako smo skupljanjem informacija dobivali dobru sliku što se sve događa, gdje se premještaju, što rade. Pogotovo sa zapadnog dijela gdje smo imali i vizualni kontakt, ali s istoka, bilo je teško zaključiti što se događa, a bili su nam iza leđa. Svi zlotvori - Sofronije, Strugar i Zec bili su nam baš tu. Zato je Nojko išao do Belvedera, osluškivao i prema zvukovima kužio koja su vozila u pitanju, koje naoružanje, što bruji, kako i koliko dugo, idu li u kolonama, jesu li tenkovi, haubice, transporteri... Imao je puno iskustva u tome - govori Vekarić i dodaje kako je 3.12. cijela bojišnica nekako utihnula.
- Sve nam je to bilo sumnjivo. Nigdje pomaka, čak ni ova zapadna strana s Mokošice, Pobrežja pa do Primorja, jednostavno se nitko i ništa nije micalo. Tu je Nojku zazvonio alarm.
Pregovori su bili pred njima, Grad izmučen bombama cijeloga studenoga, a mir nekako neprirodan. Već po običaju pregovori su bili niškoristi, nešto su, kaže Vekarić, oni tamo izobećavali, brbljali ni o čemu, zahtijevali i pregovori su ponovno zakazani za sutra. I to je bilo sumnjivo.
Sumnjiva tišina
- Znate kad gledate one filmove s vojnim akcijama, nekako sve počinje zorom, čeka se da je druga strana nespremna, a četnici su ustvari nas s tim prividnim mirom od nekoliko dana htjeli umrtviti, da mislimo da će sve stati. Nojko, kao pravi iskusni vojnik, jednostavno je nanjušio nevolju i to je iznio na sastanku - priča Vekarić. Noć prije, oko 23 sata, Nojko se našao s pregovaračima i vratio u zapovjedništvo zabrinutiji nego ikad. Prije sastanka rekao je Vekariću: "Ovaj mir me brine...", piše Dubrovački vjesnik.
- Naslutio je napad, digao se sa stolca i rekao: Zapovijedam da sutra u 05:00 svi položaji budu u punoj ratnoj spremi. Ajmo se sad malo odmoriti, da u 5 budemo spremni. Malo tko je vjerovao da će nam se dogoditi ono što je on jednostavno znao. Teško je bilo ubit' oko, svi su bili nervozni, on pogotovo. Tu zoru prije 5 spustio sam se u podrum i našao ga gdje sjedi za stolom, ispred njega standardno puna pepeljara onih najgorih cigara koje je pušio bez filtera, kava koja je bila šerbet, očito je bilo da nije spavao. Sjedio je nasuprot sata na zidu i čekao da ona kazaljka dotakne 5 sati. Kako se tko spuštao, sjeli bi bez riječi. U trenu kad je tuklo 5, zvoni telefon, digao je slušalicu da svi čuju, otamo netko sa Srđa viče 'četnici su na tvrđavi, ako nas vi dole na spasite, ako preživimo, doć ćemo dole, sve ćemo vas riješit'!'. Borbe su počele, niški specijalci su stigli, okružili ih, popeli se na tvrđavu, krenulo je ono najgore kako je i predvidio. Tad je naložio da se zatvore svi ulazi u tvrđavu i brane i naredio gađanje tvrđave i oko nje. Diktirao je da minobacač od 120 mm gađa tvrđavu, onaj od 82 mm koncentrične krugove oko tvrđave da im ne uspije doći pomoć, ZIS na Petki da tuče po rubovima tvrđave i da se niže ne smije da ne ubijemo naše. Eto, tako je počelo...
Promašaj je isto bio pogodak, dodaje Vekarić, i tad je nastao pakao. U 5 i 10 već je bio totalni kaos, iznenadilo ih je gađanje po tvrđavi, nisu očekivali da će itko biti spreman, a kamoli da će uzvratiti. Niški specijalci predvođeni Rambom, poznatim kriminalcem i ubojicom, našli su se u nebranom grožđu, presjekao ih je, nisu mogli nigdje i ništa, morali su se skrivati jer smo mi tukli, a oni nisu smjeli tući po tvrđavi da ne ubiju svoje.
Sve im je propalo
- Kraj Nojka je, kao i svako jutro, sjedio Cvijeto Antunović, on i njegov kalašnjikov, kad je čuo što se sve događa, iskrao se i sam pošao na Srđ. Došao je do magistrale, pa kroz šumu i serpentine prošao tamo gdje su se naši specijalci morali zaustaviti jer je u tom trenu po padinama Srđa krenula tući topovnjača. Zaokružio je oko tvrđave sa zapadne strane i došao do prostora između istočne i glavne tvrđave, a tamo je bio kao jedan tunel u kojega smo mi inače, s oproštenjem, pišali. Kad je htio ući u prolaz, vidio je onako u polumraku unutra nekoliko četnika koji su tu našli zaklon. Viknuli su mu, misleći da je jedan od njih 'skloni se, poginut ćeš!'. Bacio je unutra bombu, likvidirao ih i uspio doći. Kad su ga vidjeli u tvrđavi, nastalo je opće veselje, akcija četničkih specijalaca bila je upropaštena, sve im je propalo. Sa Strinćjere je stigao nekakav tenk kojega je Cvijeto isto tako onesposobio papovkom s repetitora i ovaj se vratio prema Strinćjeri, ma nevjerojatno je sve to bilo - prisjeća se Vlastimir Vekarić najgorih dana dubrovačke ratne povijesti za Dubrovački vjesnik, a bilo ih je, u njegovu životu i previše.
- Čekali smo onda noć koja je stizala brzo, zimsko doba. Pitao me Nojko 'Vlasto, kakvi smo s oružjem', iskreno sam rekao - očajno. U 15 sati bio je kritičan moment, mi smo ostajali bez municije i onda je naredio svim položajima da racionalno koriste to što im je ostalo. Tek toliko, jedna do dvije svakih nekoliko, da ovima ne može doći pomoć. U 15 i 30 naša popularna špijunska 'hladnjača' hvata poruku vođe niških specijalaca: situacija dramatična, mrtvih i ranjenih, ako ne pošaljete pomoć, ja se povlačim!
- Tad je Nojko zvao položaj gdje je bio Zoran Primić koji je prašio granate tu polovicu dana kao lud i kaže mu 'Zorane, sad pripremi zadnje tri i ispali ih na ovo mjesto', a Primić uto odgovara: 'Zadnju držim u ruci, mogu li je tri puta ispalit'?', umrli smo od smijeha u takvoj očajnoj situaciji... Ostalo nam je sve skupa 18 granata. Planirano ih se ispaljivalo, padala je noć, svi u tvrđavi, osim onoga koji se već operirao, bili su sreća božja živi i zdravi, nevjerojatno, u takvom paklu...
Neispravno oružje
- Momci su htjeli izaći iz tvrđave i dovršiti posao, ali Marinović im nije dao. Kad su četnici vidjeli da ne pucamo po njima, doveli su transporter, ispraznili svo oružje iz njega, pokupili mrtve i na njih poslagali ranjene i odvezli se prema Bosanci i Žarkovici. Za nevjerovati je to bilo, velikim vojnim facama s najvišim vojnim školama Nojko je svojim instinktom i vojnim iskustvom, uz pomoć svih mladića na svim položajima, pogotovo na Srđu, uspio upropastiti karijere jednom zauvijek. I tad je, kad je obranjena tvrđava, krenula odmazda. Iz nemoći, iz očaja, ne podnoseći strašan gubitak koji smo im nanijeli, krenulo je bombardiranje grada, sve frustracije zbog upropaštene akcije iskalili su na gradu i građanima... Da takvi školovani ljudi naprave takvu svinjariju je nezabilježeno.
Puno je ljudi u čije ime treba govoriti, Vekarić dodaje, ali da o tome govore oni koji na to imaju pravo, a "ne ovi neki koji su se nedavno pojavili, a nije ih bilo u vrijeme svih tih događaja. Oni su najglasniji i najviše pričaju o čemu pojma nemaju".
- Sreća zaista prati hrabre i to je bilo upravo tako u slučaju toga dana. Jer da nije bilo svih mladića, poput Zorana Primića, Miša Kraljića, Jejine, Iva Negodića, da nije bilo brojnih ljudi poput Cvijeta Antunovića, poput Nojka, svih momaka koji su tu bili u najkrvavijim trenucima za grad, ne bismo imali ni sreće. Jer znate, to oružje koje smo mi imali, pa to je bio kriminal, opasnije ga je bilo dirati, nego ne imati ništa, često je bilo neispravno, Primić je toliko šibao s njime da je realna opasnost bila da će od žarenja eksplodirati i ubiti ih, nego što će pogoditi metu. Ali eto, nije. Pa tko hoće pričati o obrani Srđa, može, ali samo ako je bio tu. A malo ih je takvih - govori Vekarić u dahu o danima kojih se živo sjeća kao da su bili jučer.
Dubrovnik je, ističe za kraj, jedini grad u Hrvatskoj koji je bio blokiran i opkoljen sa svih strana, bez struje, vode, organizirane vojske i municije, a koji se nije predao. Sačuvao je svoju slobodu, svoj jedini imperativ, da je mi danas možemo slaviti.