ZABORAVLJENI HEROJ

'BIO SAM ČASNIK U AFGANISTANU, A SADA ŽIVIM OD 500 KUNA INVALIDNINE' Potresno svjedočanstvo satnika Hrvatske vojske

Vraćao se iz vojne misije iz Afganistana, stradao je u uniformi, a sada jedva preživljava
 Arhiva CROPIX

Ovo što se dogodilo, moja je sudbina. Moja je sudbina bila da ostanem bez nogu. Ali, život ide dalje. Ne vraćam se na ono što je bilo. Gledam kako dalje - tako je s bolničke postelje KBC-a Zagreb poručio satnik Marko Pavković, samo nekoliko dana nakon što je u teškoj nesreći na Mostu mladosti izgubio obje potkoljenice.

Zagrebačkoj profesorici Bernardini Petrović, koja ga je udarila automobilom nakon što se zaustavio i htio iz prtljažnika izvući trokut i alat da zamijeni probušenu gumu, ne samo da je oprostio, već je suca koji joj je sudio molio da je ne pošalje u zatvor.

Nekoliko je puta potpisnik ovih redova s Markom razgovarao o trenutku koji mu je zauvijek promijenio život i svaki put on bi zamolio jedno: Molim te, nemoj napisati da je Bernardina te noći bila pijana, ako već mora, neka piše da je bila pod utjecajem alkohola. Zbog veličine svojeg srca, Marko je postao nacionalni junak, ponos Hrvatske i čovjek koji je ovoj tužnoj zemlji vratio osmijeh.

Marko Pavković i danas je heroj, ali tužni, ogorčeni i zaboravljeni heroj, od svih, osim kruga bliskih prijatelja.

Na sudu je s dva osiguravajuća društva koja mu osporavaju visinu tražene odštete, poslodavac, Ministarstvo obrane gdje je trebao nastaviti raditi nakon oporavka, poslao ga je u mirovinu. Zbog papirologije već četiri mjeseca živi na invalidnini od pestotinjak kuna i gotovo je postao socijalni slučaj.

Još stanuje u neadekvatnom stanu na prvom katu, a Grad Karlovac ne želi mu omogućiti gradnju lifta jer tamo smatraju da bi se time nagrdila stambena zgrada i narušila njezina statika. Sve to pridonijelo je novom šoku za njegovo tijelo - Marko je u listopadu prošle godine doživio srčani udar.

- Skupilo se. U deset dana su me poslali u mirovinu, izgubio sam sud s Croatia osiguranjem, a uza sve to dijete mi je imalo problema u školi s jednim nastavnikom. Nisam spavao, samo razmišljao… I stegnulo me u noći, oko tri sata. Ostao sam priseban, izdržao do šest, nazvao Hitnu i završio na kardiologiji. Ugradili su mi premosnicu, sada je bolje - rekao je umirovljeni časnik Pavković.

- Jesam, razočaran sam, i ogorčen i ljut. Nisam ni očekivao da će mi nakon svega biti sjajno, ali… u tim institucijama rade ljudi pa sam očekivao malo više ljudskosti. Iz Ministarstva obrane, npr., da netko nazove i pita: Kako si? Znali su me nazvati ljudi, nazovi prijatelji, i žaliti se: ‘Istegnuo sam list, užasno boli’. Traže utjehu od mene za svoje probleme. To mi je postalo naporno. A i loše sam, zdravstveno stanje se pogoršalo, ne mislim samo na amputacije i srce, nego i na psihičko stanje - ispričao je Marko.

- Ipak, još nisam izgubio vjeru u ljude - dodao je.

Komisije stručnjaka izračunale su da za gubitak nogu može dobiti 90-postotni invaliditet, 60 posto za jednu nogu, 20 za drugu te još 10 jer je riječ o objema. No, prihvatili su njegovu žalbu, priznali mu 100 posto i odobrili 474 kune invalidnine.

- Tako malo? - pitao sam.

- Neke kolege iz rata samo za jednu nogu dobivaju po osam, devet tisuća kuna. Za Domovinski rat vrijedio je takav zakon. Meni kažu da sam nastradao kao civil, a ja sam bio vojnik, časnik HV-a, vraćao se iz vojne misije iz Afganistana, stradao sam uniformi. Nebuloza… Ma ne znam, razmišljam i o tužbi, da se utvrdi kada si to vojnik, a kada civil - dodao je.

U listopadu je primio zadnju plaću kao djelatnik MORH-a. Do 8. siječnja ove godine čekao je njihovo rješenje u kojem su mu utvrdili da će dobivati 5160 kuna mirovine. Od veljače će mu vjerojatno početi sjedati na račun. Do tada će pokušati preživjeti, kao i prijašnja četiri mjeseca, od 474 kune invalidnine i dodatka od 114 kuna, koliko prima za ranjavanje u Domovinskom ratu.

- Na socijalnoj skrbi sam tražio da mi osiguraju jedan obrok dnevno i fizioterapeuta da mi pomogne u vježbi. Odobrili su, ali ću to morati plaćati kada mi počne sjedati mirovina - objasnio je.

Kao pripadnik Oružanih snaga, bio je osiguran u Croatia osiguranju, a Euroherc ga treba obeštetiti kao osiguravajuće društvo Bernardine Petrović.

- Obje osiguravajuće kuće isplatile su samo nesporni dio, petinu ukupnog iznosa. Vještaci Croatia osiguranja smatraju da je moj tjelesni invaliditet 80 posto, da su ortopedska pomagala sada toliko usavršena da praktički nemam osjećaj da nemam nogu, da mi je s tim protezama čak možda i bolje nego što je bilo prije. Izgubio sam spor na Općinskom sudu, sada je sve na Županijskom. Bude li trebalo, ići ću do Strasbourga. U Eurohercu pak tvrde da sam i ja pridonio nesreći, da sam trebao ukloniti vozilo. A kako? Da ga prenesem? Izašao sam prvo postaviti trokut, da osiguram mjesto… I, uza sve to, taj stan. Gradonačelnik je došao k meni. Pitao sam može li se izvesti ugradnja lifta, sa stražnje strane, preko balkona. Još bih kupio i parkirno mjesto dolje. Došli su neki ljudi iz njegova ureda, gledali, mjerili i odbili me - da ne bih narušio statiku i poružnio zgradu. Ne znam što bih rekao - tužno je prokomentirao Marko.

- Srećom, zahvaljujući prijatelju, HRT-ovu režiseru Zdravku Fučeku, autoru domentarnog filma o meni, i voditelju Robertu Zuberu u emisiji Paravan, koja je to problematizirala, stvari idu nabolje. Možda ću u susjednoj ulici dobiti stan od Ministarstva branitelja, a ovaj vratiti MORH-u. Također je na prvom katu, ali ima lift - rekao je Marko.

Sada mu to uglavnom obavlja Branko Velimirović, suborac iz Tigrova, koji mu je, uz kumove Svilane, baš uvijek na raspolaganju. I Bernardina je tu. Kada bi trebao dobiti ključeve novog stana? - pitao sam.

- Ne znam, valjda će netko nazvati - odgovorio je.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. lipanj 2022 07:58