“Kontroverzni bankar” najblaži je epitet koji je pratio bankara Ibrahima Dedića, koji je često i svojim medijskim ekscesima izazivao pozornost javnosti.
Bankari su se grozili spomena njegove Promdei banke koju je otvorio 1989. i načina njezina poslovanja, prijetio je novinarima, tužio se s policajcima za koje je tvrdio da su korumpirani. Ipak, početkom 90-ih njegova je banka imala 43 poslovnice, ali i čak 486 internih revizija i kontrola u 1990. godini.
Dedić je rodom bio iz Ćukova kod Bihaća i zajedno s braćom u mladosti je radio kao “bauštelac” po Njemačkoj. U Sarajevu je diplomirao ekonomiju, a u sumrak socijalizma otvorio je obrte na svu rodbinu. Nešto zarađenog novca uložio je u fotoaparat i policija ga je tada prvi put zavela u kartoteke kao “šibicara”.
Lažni tolari
Kad je pokojni kolega Mladen Stražimir iskopao njegovu fotografiju kako u šuškavcu ispred Glavnog kolodvora u Zagrebu dočekuje putnike i nudi im fotografiranje za sitan novac, koje nikad ne bi vidjeli nakon što bi mu dali novac, i to objavio u Večernjem listu, Dedić je urlajući upao pokraj portira: “Gdje je taj Stražimir da ga ubijem?” “Gospodine, on vam sjedi na katu”, odgovorio mu je Mladen pogledavši ga ispod naočala, a tadašnji direktor Branko Lovrić vratio je specijalce koji su već krenuli na dojavu da Dedić opet radi ispad.
Jer, nije mu to bilo prvi put. Nakon što ga je policija tražila u sjedištu banke za razgovor nakon što su u poslovnici njegove Promdei banke otkriveni lažni tolari, “zavaljao” je policajce.
“Ja sam prekrupan za “Stojadin”, odite vi, a ja ću za vama svojim Mercedesom”, uvjerio je policajce. Sjeo je u auto i uslijedila je jurnjava ulicama, a Dedić se zaustavio kod Westina jer su tamo bile brojne ekipe koje su izvještavale o ratu u Hrvatskoj. Ali, tada su policajci nadmudrili njega.
“Akcija Tolar”, kad je policija pokazala hrpu zaplijenjenih lažnih slovenskih novčanica, označila je ulazak Ibrahima Dedića na stupce crnih kronika s kojih nije silazio periodično sljedećih devet godina. Jedan pokušaj atentata, pa onda i drugi 12. siječnja 1998. Prozivao je policiju da ga nije zaštitila. Na prozivke o korumpiranosti čelni ljudi zagrebačke policije uzvratili su mu brutalno: “Da je bio tamo gdje mu je mjesto, to mu se ne bi dogodilo”, aludirajući na zatvor. Tužio ih je i izgubio parnicu. Tražio je da ga čuva 40-ak specijalaca, ali nije želio sam platiti tjelohranitelja, nego je imao samo vozača. Bojao se da će ga ubiti.
Tri hica
Te večeri 3. srpnja 1999. u 22.30 sati 52-godišnji bankar vraćao se u stan u Ivekovićevu 17. Ubojice su parkirali crni BMW iza zgrade, ušli u ulaz i čekali. Kad se pojavio, sasuli su kišu metaka. No, u toj pucnjavi, najvjerojatnije iz Uzija, jedan je metak, vjerojatno u rikošetu od keramičkih pločica s poda, pogodio i egzekutora. Trojica su odjurila BMW-om u panici, nisu palili svjetla, a nisu ga stigli ni zapaliti. Kad je vidio ubojice, Ibrahim Dedić pokušao je pobjeći, ali je ostao ležati u krvi ustrijeljen s tri hica, od kojih je jedan bio u glavu.
“Bila je to jedna vrlo šlampava likvidacija jer je jedan ranio drugog. Svuda je bilo krvi, a mi smo slijedili trag krvi koji nas je doveo iza zgrade”, ispričao mi je jedan od operativaca koji je bio na očevidu. I doista, dan poslije našao sam i krvavi kamen. Izgleda da je upravo taj krvavi trag, zahvaljujući današnjoj tehnologiji i međunarodnoj razmjeni podataka, među ostalim presudio u otkrivanju počinitelja.
U proteklih nešto više od 20 godina u javnosti se likvidacija Ibrahima Dedića dovodila u vezu s nekim poznatim imenima iz podzemlja, o njemu se govorilo na suđenju tzv. zločinačkoj organizaciji. Zbog bankareva ubojstva tadašnji je ministar unutarnjih poslova Ivan Penić formirao grupu “Jarun”.