Stručnjakinja na području socijalnih politika Diana Topčić Rosenberg gostovala je u Novom danu i komentirala tragičan slučaj djevojčice iz Nove Gradiške kao i boljke sustava koje su mogle dovesti do toga.
Slučaj djevojčice iz Nove Gradiške nije jedini koji je posljednjih godina šokirao Hrvatsku.
“Imamo redovne situacije u kojima se tragedije događaju, a bez sustavnih promjena. Zakon o socijalnoj skrbi najavljuje se od 2017. Kao netko tko se bavi promjenama sustava i socijalnih politika, moram reći da promjena jednog zakona ne znači ništa. Unutar ovog sustava u Hrvatskoj za koji svaki ministar kaže da je teško stanje, ne znate odakle biste krenuli jer svako područje je zapušteno i nitko se ne bavi s promjenom bar određene ciljane skupine”, istaknula je Diana Topčić Rosenberg.
Na pitanje što se može promijeniti, dodaje da nisu svi zaposlenici sustava loši i ističe boljke sustava:
“Sad vlada maksimalna hajka na sve socijalne radnike i kao bivša dužnosnica moram reći da nisu svi loši i nije da sve ne funkcionira dobro. Ima krasnih ljudi. Ovaj dio možemo promatrati kao slučaj. Nije problem samo u tome je li se dijete vratilo u biološku obitelj i pod kojim uvjetima, je li uvjet bio što su se vjenčali. Problem je što ministar kaže da je podrška obitelji svjetonazorsko pitanje, što nije. Po meni, to je stručno pitanje.
Posljednjih pet, šest godina počela se promovirati ideja podrške primarne obitelji pa ostalo nakon toga, a da istrovremeno nisu napravljeni alati da se podrška obitelji pruža. Ako kažete da izdvajate dijete iz obitelji jer nešto ne funkcionira, kako onda podržavamo tu obitelj? Postoje li usluge da se nešto mora napraviti da dobiju to dijete natrag? Kome uopće poslati te ljude? Taj dio nije rješen.
U ovom konkretnom slučaju nije samo stvar da se dijete vratilo biološkoj obitelji, nego su oni imali i drugu djecu koja su tamo živjela. Kako će se oni nositi s ovom užasnom tragedijom?
Paralelno s tim, kad govoromo o skrbi za djecu, čitali smo da je trenutno 50% više djece u sustavu socijalne skrbi nego 2006. To je velik pritisak na domove za djecu. Unutar tog sustava Hrvatska se orijentirala na udomiteljsto da bi organizirali obiteljski sustav skrbi. Donijeli smo zakono o udomiteljstvu za koji sam i tad tvrdila da je loš, a vodila se samo rasprava o tome trebaju li istospolni parovi biti udomitelji iako imamo manjak takvih obitelji. Nitko nije napravio analizu koliko je obiteji u kojima djeca ne mogu živjeti i rekao da treba i taj zakon mijenjati. Potom smo krenuli u ukidanje institucija i pokazalo se da su domovi puniji nego ikad. Nemamo mehanizme privremene skrbi za djecu koja ne mogu neko vrijeme odrastati u svojoj biološkoj obitelji.”
Napominje da udomiteljska populacija stari i da nema novih udomitelja. Zato se, kaže Topčić Rosenberg, išlo u novi zakon o udomiteljstvu, samo nije stimulirao nove udomitelje da se prijave. “Udomitelja nema dovoljno i zato su domovi puni”, rekla je.
Ističe da udomiteljstvo ne treba brkati s posvajanjem: “Udomiteljstvo je socijalna usluga, nije trajni odnos između udomitelja i djeteta, oni pružaju uslugu u određeno vremenskom periodu djeci koja ne mogu odrastati u biološkoj obitelji. Godinama se zalažem da odluku o najboljem interesu djeteta treba donositi brže. Ne može se dogoditi da se godinama čeka odluka o povratku u biološku obitelj. Ako ne postoji mogućnost, treba donijeti odluku u najboljem interesu djeteta, ali da stvarno odlučimo postoji li šansa povratka u biološku obitelj, jesu li njihove veze takve da su važne ili je najbolja opcija posvajanje.”
Na pitanje pazi li se pretjerano na prava biološke obitelji, rekla je: “Brine me ovaj dio što se uz ovakve vrste odluka veže svjetonazor, to je nedopustivo. Biološka obitelj nije pod svaku cijenu u najboljem interesu djeteta, on mora biti iznad prava bioloških roditelja.”