Dvije važne poruke mogle su se iščitati već iz prvih izlaznih anketa lokalnih izbora.
Prva poruka adresirana je na HDZ, dominantnu stranku domaće politike veći dio od 30 godina hrvatske suverenosti, i ta poruka glasi: Gospodo, izbori nisu tek poluga pomoću koje se hvataju dobre pozicije u lokalnim upravama, javnim institucijama i poduzećima. Izbori se ne dobivaju tako što se opirete istinskim promjenama. Građani doista žele promjene; pravedniju Hrvatsku u kojoj će živjeti bolje. A vaš modus operandi, to je barem postalo jasno, vodi je u krivom smjeru. Dok god se ponašate kao zaostali plemenski kult koji obožava stranačku moć jer osigurava fotelje hadezeovskoj kasti, sami pod sobom kopate političku rupu u koju ćete upasti. Problem je s tom rupom da ste je iskopali s toliko problema, da se iz nje više ne izlazi. Smijenit će vas vlastita politička averzija prema reformama.
Druga poruka još je jednostavnija: političko-ekološki aktivist Tomislav Tomašević samim brojem glasova osvojenim u Zagrebu postao je pravi šef hrvatske oporbe. To više ni na koji način nisu Peđa Grbin (divovski šef SDP-a s mravljim rezultatima), a još manje Zoran Milanović, narcisoidni šef države koji se obožava valjati u besmislu retoričkog blata. Tomašević je radio, radio, radio… te pokazao kako se dosljednost i upornost isplati. Ponudio je nadu Zagrepčanima kroz niz prijedloga i logičnih zapažanja da će netko pošten i doista zainteresiran upravljati Gradom. Bravo.
Nažalost, koliko su god ove temeljne poruke bukvalne i očigledne, koliko god su ogolile HDZ i SDP, odgovor na pitanje što će proizaći iz očiglednih promjena raspoloženja izbornog tijela u velikim hrvatskim gradovima niti blizu nije tako jednostavan.
Je li normalno da HDZ-ovi ministri dolaze na posao u Zagrebu potpuno nezainteresirani za to što ih u tom istom gradu podržava desetina stanovništva? Što uopće treba učiniti HDZ da počne stjecati povjerenje u urbanim sredinama? Razmišljaju li uopće o potezima koji bi im omogućili da se u Zagrebu osjećaju kao u svom političkom domu, ili se i dalje nadaju da će preko sela i zaselaka ponovo dobiti šansu? I što bi uopće mogli napraviti? Možemo im, primjerice, predložiti opsežnu administrativnu reformu zemlje jer je potpuno očigledno da županijski ustroj sa sobom povlači epsku neučinkovitost te služi prvenstveno HDZ-ovoj demonstraciji političke hegemonije, iako se u biti radi o vrlo jadnoj snazi u stvarnom životu. Kakve su šanse da se to dogodi?
Što pa treba učiniti Tomašević ako kojim slučajem svoj prvi značajni izborni uspjeh okruni stvarnim utjecajem na javne politike? Čovjek očigledno jako puno zna o ekologiji i zbrinjavaju otpada, ali njegov je načelni stav prema privatnim poduzetnicima otprilike kao onaj Vladimira Iljiča Lenjina. Vjerujemo da će Tomašević napraviti čist Zagreb (i s oduševljenjem to pozdravljamo), ali ako putem uništi nekoliko tisuća radnih mjesta samo zbog toga što su locirana u privatnim kompanijama, cijena čišćeg zraka bit će nam višestruko uvećana i isporučena na ekološkim e-računima zelenog Holdinga. Glupo je da taj ekološki eksperiment provodi na našoj koži, a vjerojatno hoće.