Žuri se Cetini. Čula da se kraj Omiša uskoro otvara veliki most pa pohitala da ne zakasni. Da stane u prvi red i napravi se važna. Jer da nije nje, ne bi ni mosta bilo. Stojimo i gledamo je. Ne primjećuje nas. Hladno je, a njoj to paše. I snijeg se s Mosora spušta. Pleše oštrim vlaškim zrakom. Neuhvatljiv je. A nama svejedno. Nismo zbog njega tu.
Most nas zanima. A ovakvog, eno ga pred nama, smije se i zove nas da priđemo, da se ne bojimo, nema nadaleko. Da smo svugdje bili, rekli bismo nigdje, ali u Hrvatskoj svakako.
Onome dolje, kraj mora, o kojemu posljednjih dana svi govore i tepaju mu da je veličanstven, da će biti Omišu i Hrvatskoj na ponos i da će nas spasiti od ljetnih prometnih gužvi, nije ni do koljena. Da s ovoga skočiš, na noge bi se dočekao. Okej, Cetina bi te potom odnijela, po svojim stijenama razbacala, ali shvatili ste što želimo reći.
Onaj most dolje svaki drugi dan je na portalima, u dnevnicima, po kafićima. Samo se o Pelješkom više govorilo. A ovaj gore, gdje snijeg igra i Cetina svira, ne postoji. A i kako bi nešto tako nestvarno moglo postojati.
Do njega vodi uska, nagnuta cesta. Brzina je ograničena na deset kilometara na sat. Da staneš pa spustiš ručnu, brže bi se spustio. A spuštaju se rijetki. Jedva da je itko prošao dok smo mi u Čikotinoj lađi bili. Jer, tako mještani Srijana, Novih Sela, Ugljana i još dalje zovu ovaj predio. Po obližnjem zaseoku Čikotići, pa su i mostu isto ime dali, piše Vinko Vuković za Slobodnu Dalmaciju.
Sanacija kad zatopli
Čikotina lađa. Ne znamo za vas, ali mi ljepšeg imena ne čusmo.
– Davnih je dana dolje bila lađa, kako su ljudi zvali skelu kojom su se prebacivali s jedne na drugu stranu Cetine – objašnjava Oliver Lejo.
Zaustavili smo ga nasred mosta. Nije se mislio, odmah je stao. Ovdje ljudi još uvijek staju kad im netko mahne pored puta. Krenuo je, kaže, za Posušje i nije morao ovuda proći, ali nije mogao odoljeti.
– Ovo je moj kraj, moj most, moja Cetina. Koliko li sam se samo puta dolje kao dječak okupao – pokazuje na plažu od mosta udaljenu tek nekoliko zaveslaja.
Nije se teško diviti ovakvoj prirodi. A to je praktično i jedino što se ovdje smije raditi. Ploče s natpisima upozoravaju da se nalazimo unutar granica značajnog krajobraza u kojemu je od 2016. godine strogo zabranjeno kampirati, logorovati, brati bilje, ubijati životinje, sjeći stabla, stvarati buku i ložiti vatru. Ribu, a ovdje obitavaju pastrva, ilirski klen i lipljan, dopušteno je hvatati, ali samo s obale i pod uvjetom da imate posebnu dozvolu, da koristite umjetne mušice od jedne udice i da ribu odmah po ulovu vratite u rijeku.
Čikotina lađa. Nevelika, a tako dovoljna. Nije ona za kićenje i silan narod stvorena. A takav joj je i most. I šteta ga je dirati. A hoće. Čekaju Županijske ceste da zatopli pa će, vele, početi sanaciju. Planiraju uložiti više od 100.000 eura, plus PDV, ukloniti postojeću drvenu konstrukciju, postaviti nehrđajući lim, zamijeniti žičanu mrežu inoksom i obrusiti sva ona urezana imena na ruzinavoj ogradi.
‘Stalno ga krpaju...‘
Čitamo: Goran, Anita, Marin, Matea, Miki, Luka, Đurđica... Zamišljamo: mladi, veseli, zaljubljeni, sretni... I čujemo, viču: Ne dirajte most! Eno vam onaj u Omišu, a ovaj ostavite nama, mi znamo po njemu hodati.
Stojimo posred mosta i gledamo Cetinu kako promiče kroz šuplje, gnjile daske. Gdje je to bilo moguće, zakrpan je novom daskom, a gdje nije, nije. Ne smeta.
– Stalno ga ljudi krpaju, ali straha nema, svi mi ovde znamo da je siguran – govori Oliver Lejo.
Drago mu je što je stao. I što ga o mostu pitamo jer otac mu je često o njemu pričao. Vojska ga je davno sagradila, tamo još šezdeset i neke, kad su branu Prančevići izgradili za potrebe one goleme hidroelektrane u Zakučcu, pa kad je vodostaj Cetine toliko opao da "lađa" njome više nije mogla ploviti. A rijeka bez lađe isto je što i čovjek bez žene. Sve ostalo je besmisao.
Rješenje je bilo brzinsko, montažno, rekoše samo za koji čas, dok ne smislimo što ćemo. I tako je ostalo do danas. S tek kojom brokvom više. I lišajevima koji su prekrili ogradu. A to što škripi, neka škripi, znači da je živo. To najbolje znaju oni što su umrli i što lađu nikad preboljeli nisu.
Iako smo u ta doba više voljeli istok, gradnja je bila zapadna. Čikotina lađa zapravo je 38 metara dug i tri i pol metra širok Baileyjev most, prijenosno lakosastavljajuće zdanje od čeličnih modula koje je za vojne potrebe početkom Drugog svjetskog rata osmislio engleski inženjer Donald Colman Bailey.
U stručnim publikacijama piše kako je osnovna prednost ovakva mosta što njegova gradnja ne zahtijeva posebne alate ili tešku opremu za sastavljanje, dok mu je izdržljivost, dokazano na tenkovima, iznimna...