Iza maski, pleksiglasa, dezinficijensa i propuhom provjetrenih učionica (mjere su bitne, a da školstvo treba dobro prozračiti, ali u drugom smislu riječi, davna je priča), ostaje pitanje novo-starih problema sustava obrazovanja. Epidemiološke mjere u školama najčešća su tema, no to, upozoravaju učitelji i nastavnici, ne znači da su nestali drugi problemi. Upravo suprotno, tvrde, u prvih pet tjedana nastave mjere su pokazale svu raskoš nedostataka koji otežavaju rad i učenje. O kakvim je problemima riječ za Magazin progovaraju nastavnici iz različitih sredina i uvjeta rada.
- Korona je bjelodano potvrdila da u školama nemamo dovoljno učionica da bismo napustili rad u dvije smjene, ni vremena u rasporedu da se stigne dezinficirati učionica za poslijepodnevnu smjenu, nemamo ni dovoljno velike učionice i hodnike da poštujemo propisani razmak, dovoljno zahoda, toplu vodu u njima - sažima Šime Šuljić, profesor matematike iz zadarske Gimnazije Franje Petrića.
O drugoj, dobro poznatoj, strani priče govori učitelj fizike i informatike Marko Šolić, zaposlen u Osnovnoj školi Matije Gupca u Zagrebu. Ima pet godina staža, posljednja plaća iznosila mu je 6.567,79 kuna, dakle oko 1000 manje od prosječne plaće u Zagrebu.
- Od plaće mogu platiti stanarinu, režije, ratu studentskog kredita i hranu. Ako želim neki luksuz, poput odjeće ili deterdženta, moram raditi drugi posao, što mnogo učitelja i radi. Kolega ima apartmane, kolegica drži instrukcije, a ja vikendom fotografiram vjenčanja. U slobodno vrijeme odem na stručnu edukaciju, a onda nam na jednoj takvoj predavač kaže da biti učitelj nije samo poziv nego i, citiram - poslanje. Oprostite, ali nije. Nije poziv ni poslanje, nego posao. Posao koji, želimo li vrhunske rezultate, treba biti i plaćen vrhunski - napominje u razgovoru za Magazin.
U trećoj priči koja nam dolazi iz manjeg mjesta, staroj školskoj zgradi došao je red na energetsku obnovu, a paralelno se ulagao znatan novac u modernu tehnologiju, pa je svaki treći razred te velike škole u malome mjestu dobio pametnu ploču.
Dok je trajala obnova, jedna je učiteljica bila uporna u želji da nabavi novu klasičnu zelenu ploču jer je stara, sa signaturom na željeznoj pločici "1952.", otišla u rashod. Učiteljica je zatražila zelenu ploču od škole, šetala je do županije, pa do Grada, uključujući gradonačelnika osobno. No, razred još nema ploču unatoč obećanjima. Jer, ne zna se tko je zadužen za kupnju ploče, tko odobrava tih famoznih 700 kuna.
Učiteljičina priča o zelenoj ploči dočarava širi problem: nejasna struktura upravljanja, prebacivanje odgovornosti, razmirice između osnivača škola (Grad, Županija, a još Ministarstvo), muke po ravnateljima, kadroviranje po upitnim kriterijima; sve je to u brojnim slučajevima dovelo do ozbiljnih glavobolja s posljedicom tromosti sustava.
Ključno, školama kronično nedostaje kadra. Više nije riječ samo o nastavnicima fizike, matematike i informatike. Ravnatelji ne mogu doći do zamjena za nastavnike na bolovanju, a vape i za odobrenjem zapošljavanja spremačica, domara i kuharica. Nastava se ove školske godine zbog provođenja epidemioloških mjera koje zahtijevaju fizičku distancu održava i u općinskim dvoranama, a zbog posljedica potresa škole su jedna drugoj podstanari. A gdje su od jednosmjenske nastave!
Funkciju ministra znanosti i(li) obrazovanja obnašale su 22 osobe u 30 godina. Svaki od njih imao je drukčiji fokus, doduše, bilo je i onih bez fokusa. Jedna od ključnih ideja, o produljenju obveznog obrazovanja na devet godina, nije na vidiku, a na njoj se počelo raditi još za mandata ministra prosvjete Vladimira Strugara, dakle prije 20 godina.
Službeni dokument Državni pedagoški standard osnovnoškolskog sustava odgoja i obrazovanja propisuje, među ostalim, prostorne uvjete škola za izvođenje nastave. Danas je to vjerojatno najapsurdniji dokument hrvatskoga školstva. U njemu piše da bi prostorni uvjeti za nastavu tjelesne i zdravstvene kulture trebali biti: dvorana - jednodijelna, dvodijelna, trodijelna, dvorana za korektivnu gimnastiku i zatvoreni bazen.
Dokument je donio Sabor 16. svibnja 2008. godine, s uviđajno ekstenzivnom primjenom. Kao krajnji rok za usklađivanje sustava osnovnog školstva sa standardom navedena je 2022. godina. U školskoj godini 2020./2021. sve škole nemaju dvorane, kamoli one za "korektivnu gimnastiku", a bome se ne zna ni za zatvorene bazene.
Srećom, ništa nije problem dok su djeca u razredu, rekla bi utješno Lilijana Radobuljac, nastavnica iz Vukovara.
MARKO ŠOLIĆ
Učitelj fizike i informatike
• Osnovna škola Matije Gupca
• Zagreb
• 5 godina staža
Iza nas je možda i najizazovnija školska godina, a ušli smo u novu, podjednako zahtjevnu. Ponosan sam na svoje učenike, kolege i roditelje, ali također vidim i varijacije u problemima i njihovom rješavanju.
Ono što se moramo potruditi jest pronaći dublji uzrok svih problema koji nas koče. Nemam vrijedna desetljeća iskustva, ali mogu gledati statistiku koja ne laže. A statistika kaže da je uzrok većine problema koji nas koče samo jedna riječ koju većina ne želi čuti: novac.
Političari nam uvijek govore o novim reformama koje će magično donijeti blagostanje, tepaju nam kako smo važni dok nas opterećuju sa sve više odgovornosti, a na kraju nam daju mrvice.
Često se spominju rezultati PISA testova prema kojima zaostajemo za mnogima, ali rijetko se spominje da uz korigiranje rezultata za ulaganje po učeniku primjerice u čitalačkoj pismenosti postajemo bolji od Austrije, Njemačke, Norveške, Islanda, Nizozemske, Australije, Japana…
Ako želimo bolje rezultate, moramo i uložiti znatno više novca u sustav, i to u prave strateške promjene poput jednosmjenske nastave, dva učitelja u razredu od dvadeset učenika, veće izbornosti, boljih materijalnih uvjeta i, naravno, znatno bolje plaćenih učitelja. Ovih dana je povodom Dana učitelja objavljen izvještaj Europske komisije o primanjima učitelja, a rezultati su za Hrvatsku poražavajući. Naravno da ne očekujemo plaće poput onih u Švicarskoj ili Luksemburgu, ali izvještaj kaže kako je u većini Europe bruto godišnja plaća učitelja početnika veća od BDP-a po stanovniku. U Hrvatskoj je, naravno, manja.
Plaća hrvatskog učitelja također znatno manje i sporije raste sa stažem, a manje je rasla i u proteklih nekoliko godina. Prosječna plaća u Zagrebu je 7600 kuna, a moja posljednja plaća iznosila je točno 6567,79 kuna.
Učitelji su stručnjaci koji profesionalno obavljaju svoj posao. Ne poziv ni poslanje, nego posao. Posao koji, želimo li vrhunske rezultate, treba biti vrhunski i plaćen. Mi koji jesmo u školstvu svejedno dajemo sve od sebe i naši rezultati to potvrđuju, ali to nije dovoljno.
Većina mojih kolega s fakulteta koji su se obrazovali za učitelje danas rade u privatnom sektoru zato što su tamo znatno bolje plaćeni. Učitelja fizike, matematike, informatike i tehničkog u školama kronično nedostaje, a to se polako širi i na druge predmete.
I zato je sramotno da smo primorani štrajkati za nekoliko posto dogovorenog povećanja koeficijenta, kao i da moramo masovno tužiti državu za nekoliko posto povećanja plaće koje nam je protuzakonito ukradeno.
Ili da se međusobno svađamo oko netransparentnih kriterija dodjele nagrade najboljima od niti tisuću eura.
Ako želite pokazati da stvarno cijenite učitelje, zadržite nagrađivanje pet stotina najboljih, ali ih nagradite s pedeset tisuća kuna po osobi. Ili sa stotinu tisuća ili s milijun kuna ili s koliko god je potrebno da zaista pokažete da su cijenjeni. I prestanite svake godine pregovarati oko nekoliko posto povećanja plaće koja bi realno trebala biti barem nekoliko desetaka posto veća.
Usput uložite i znatno više novca i u same škole. Nitko ne voli čitati o novcu, a mnogi će pomisliti "što se opet ovi učitelji tuže kad drugi rade za manje". I to je potpuno razumljivo.
Ali onda nemojte očekivati ni bolje rezultate jer već sad radimo daleko preko vlastitih mogućnosti.
ĐURĐICA KRTANJEK
Učiteljica razredne nastave
• Osnovna škola Franje Serta
• Bednja
• 36 godina staža
Problemi? Odakle krenuti? Od sustava i njegove strukture, najbolje. Ne mislim ovdje na našu aktualnu vertikalu obrazovanja koja je zrela za radikalniju promjenu, a s obzirom na duljinu trajanja osnovnoškolskog obrazovanja. Ne, kad kažem sustav tada ponajprije mislim na funkcioniranje resora obrazovanja na državnoj razini, ali i na onaj dio koji je pod utjecajem lokalne samouprave.
Zašto to govorim? Zato što sam kao učiteljica s gotovo 36 godina staža u obrazovanju imala prilike, da ne kažem bila dovedena u poziciju provođenja kojekakvih upitno uspješnih i potrebnih promjena i reformi. Pogledajte samo koliko smo ministara obrazovanja promijenili. Sjetimo se samo kako i kada svaki put u postizborno vrijeme doznajemo tko će voditi resor obrazovanja u novoj Vladi - uvijek je to ministar čije ime saznajemo zadnje. Ja nikad u ovih 36 godina u školi nisam čula od vladajućih da obrazovanje nije bitno, da naš posao ne vrijedi, da ih ne zanima što mi imamo reći o potrebnim reformama… Ali sam u svih ovih 36 godina svjedočila tome da je obrazovanje "zadnja rupa na svirali", da je zbog omalovažavajućeg odnosa države prema nama zaposlenima u resoru naš profesionalni dignitet srozan i da se nas, struku, najčešće ne pita ili nas se pita pro forme, a odluke se i donose temeljem upitnih kriterija i uvjetovane kojekakvim okolnostima i utjecajima koji nemaju veze s mišljenjem i potrebama struke! Svjedočila je tome i moja platna lista…
Sustav osnovnoškolskog obrazovanja u kojem radim je specifičan sustav u kojem se isprepliću mnoge različitosti pa je, jasno nam je svima, teško donijeti i propisati neka univerzalna rješenja. To su velike, prenapučene gradske škole koje rade u dvije (pa čak neke i tri) smjene, u kojima sjedi po 30-ero učenika… To su i seoske školice koje svake jeseni strepe hoće li uspjeti dobiti odobrenje za razredne odjele zbog premalo učenika… To su škole koje su opremljene najsuvremenijom opremom, ali i one koje nemaju pristup internetu… I sve je to nama jasno, ali isto tako je jasno da upravo mi, oni koji radimo u takvim, različitim školama, najbolje znamo koji su problemi i koji sigurno imamo najbolja rješenja za iste. A rijetko nas se pita.
I sad, kad bi promatrač uzeo u obzir navedeno - zabrinuo bi se za kvalitetu odgoja i obrazovanja. Međutim, ne trebaju brinuti (a sigurna sam da oni to znaju i iskorištavaju)! Velika većina učitelja radi svoj posao maksimalno profesionalno odgovorno, entuzijastično, motivirani, prije svega, učenicima. Rade koristeći vlastite resurse, često izvan okvira svoga zaduženja i preko norme - sjetimo se samo nastave na daljinu. A nastava u uvjetima korone je posebna priča. Našim je učenicima, samo zahvaljujući cjelodnevnom radu učitelja, osiguran kontinuitet obrazovanja u uvjetima proljetnog lockdowna. O zahtjevnosti rada ove školske godine, u uvjetima određenima epidemiološkom situacijom, dalo bi se pričati. Od (ne)mogućnosti provođenja svih mjera, rada s učenicima koji su zbunjeni svim ograničenjima, zabrinutim roditeljima pa do toga da mnogi od nas radimo iako sami spadamo ili imamo u obitelji osobe koje spadaju u rizičnu skupinu. Ali, radimo…
I da, učitelji stvarno ne rade samo četiri sata dnevno i nisu tri mjeseca na godišnjem odmoru!
IVANA VALJAK ILIĆ
Nastavnica njemačkog jezika
• Srednja škola
• Vrbovec
• 11 godina staža
Predajem njemački jezik i moram priznati da ni učenicima ni meni nije lako pod maskom. Naime, vrlo tihe učenike sada je još teže čuti, a kod vježbi izgovora, kod usmenog izlaganja ili govorne interakcije, maske vrlo često smetaju. No, zdravlje je prvo, a njemački se stigne naučiti.
Epidemiološke mjere u školskim ustanovama su u posljednjih pet tjedana najčešća tema, no to ne znači da su se svi drugi problemi zaboravili. Upravo suprotno, uvođenjem mjera vidljivi su još neki nedostaci koji otežavaju rad i učenje u školama. Kronični nedostatak tehničkog osoblja, spremačica i domara, vječiti problemi s manjkom autobusa za školski prijevoz djece. Dosad se još nekako i moglo pokušati u autobus s pedesetak sjedala utrpati više djece, no tko će sada preuzeti odgovornost za moguće širenje virusa u prijevozu? Školska prehrana učenika, koja je tema tek kad netko ostane bez obroka ili se javnost začudi nad tanašnim sendvičem. također se teže organizira.
Već se godinama vapi za izmjenom sustava pedagoških mjera jer su sadašnje uglavnom mrtvo slovo na papiru i kao takve nemaju odgojni učinak na one koji bi mjeru zaslužili. Osim toga, anonimne prijave nadležnim institucijama Damoklov su mač nad svakim prosvjetarom koji svoj posao obavlja profesionalno. Mehanizam nadzora nad zaposlenima u školama mora postojati, anonimnost prijavitelja pred prijavljenim se mora osigurati, no ne i pred tijelom kojemu se prijavljuje.
Iako se mnogo sadržaja može prezentirati digitalno, bez udžbenika svejedno ne ide. Nezamislivo je da u razrednoj nastavi učenici nemaju udžbenike, da na nastavi stranih jezika tjednima čekaju radne bilježnice, da im nedostaju dijelovi pribora koje nabavljaju osnivači škola. Ipak, iz godine u godinu se događa da udžbenici kasne, a da (uglavnom) razrednici dostavljene udžbenike pripremaju za svoje učenike. Valjda nema nikoga tko bi preko student-servisa za izdavače mogao složiti te komplete. Pa kad već nema, nek' onda to ide u famozne "ostale poslove".
Osim kašnjenja udžbenika, nerijetko dobar dio rujna, a katkad i listopada učenici nemaju nastavu nekog predmeta, jer MZO nije dalo suglasnost za zapošljavanje. Škole dovoljno rano prijavljuju potrebe za kadrom, no Ministarstvu se ne žuri, pa tako mnoge škole i dalje čekaju učitelje informatike za izbornu nastavu u nižim razredima. Kumulativno su to golemi gubici u kontinuitetu poučavanja i kvaliteti znanja. Kad smo već kod predavača informatike, ukidanjem radnoga mjesta informatičara u hrvatskim školama, učitelji i nastavnici informatike postali su Katice za sve što ima utikač i spaja se na internet. To je kao da nastavnik računovodstva uz nastavu kolegama ide obračunati plaću, onako usput.
Pandemija i potres sigurno ostavljaju i psihičke posljedice na naše učenike. Komu se oni mogu obratiti za pomoć? Mnoge škole nemaju dovoljno stručnih suradnika, nedostaju psiholozi, pedagozi, socijalni pedagozi, rehabilitatori, logopedi. Neke škole imaju samo knjižničara od stručnih suradnika, a pedagoga ili psihologa na pola radnog vremena. U popisu koeficijenata navedeni su i zdravstveni i socijalni radnici, no ne znam da neka redovna škola ima medicinsku sestru ili socijalnog radnika.
Ovo je samo dio problema hrvatskog školstva. Za virus će se naći cjepivo, no hoće li i za obrazovanje biti lijeka?
LILIJANA RADOBULJAC
Nastavnica hrvatskog jezika
• Tehnička škola Nikole Tesle
• Vukovar
• 27 godina staža
Školsku 2019./2020. godinu svi želimo što brže zaboraviti. Pokazala nam je kako olako shvaćamo sve ono što život i rad u školi podrazumijeva. Štrajk učitelja i nastavnika obezglavio je prvo polugodište. Nadoknade sati, užurbano "trčanje" da bismo sve stigli presječeno je u ožujku ove godine.
Odjednom, sami sa sobom, pred monitorima, pokušavali smo nastavu na daljinu utopliti i držati učenike na okupu. Snašli smo se - onako.
Neki su shvatili da učenicima trebaju pokazati svu raskoš svoga znanja računalnih vještina, alata i programa. Neki su online nastavu shvatili kao nenadani godišnji odmor pa su zadavali zadatke tipa - pročitaj na stranici i odgovori na pitanja, neki se nisu ni pojavljivali u virtualnim učionicama. Ipak, kao i uvijek, većina je shvatila da treba spašavati školsku godinu i dan po dan, s učenicima, osmišljavali su to virtualno druženje tako da nitko ne treba poludjeti.
I evo nas u školskoj 2020./2021. Ponovno neizvjesnost i tisuće pitanja. Ljutili smo se na ministarstvo što kasni s odlukama, tražili smo jasne odrednice o protokolu, pisali i zapitkivali.
Ništa nije problem sve dok su živa djeca u razredu. Ništa ne može zamijeniti pogled, dodir, osmijeh ili podignutu obrvu.
Moj je problem oduvijek stav i ponašanje nadležnih prema strukovnim školama.
Mrvicu manje od 70 posto učenika u Hrvatskoj obrazuje se u strukovnim školama. Mrvicu. Godinama ukazujem i ljutim se, pišem, borim se za općeobrazovne predmete u strukovnim školama.
Činjenica je da nas ima puno, puno više. A činjenica je i da nas rijetko nešto pitaju kada je u pitanju, npr. hrvatski jezik. Kao da ne postojimo. Počeli smo se i sklanjati.
U strukovne je škole uveden eksperimentalni strukovni kurikulum školske 2013./2014 godine, za 25 zanimanja. Škole su se same prijavljivale (kao i za "Školu za život"). Četiri je godine trajao eksperiment i 2016. godine je napravljena evaluacija Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja. Školske 2018./2019. godine novi strukovni kurikulumi postaju obvezni za 19 zanimanja.
U isto to vrijeme u gimnazijama se ništa nije mijenjalo. U strukovnim školama postoje zanimanja koja imaju satnicu 4+4+4+4, oni koji imaju 4+4+3+3, oni sa satnicom 3+3+3+3, JMO sa satnicom 3+3+3 i npr. medicinske sestre koje imaju hrvatski jezik samo u prva dva razreda (5+5), a obrazovanje im traje pet godina.
Onda, postoje zanimanja koja još uvijek imaju klasični program iz devedeset i neke, zanimanja koja imaju novi strukovni kurikulum (potpuno različit za HJ), JMO (klasični).
Prošle školske godine je situacija bila nepodnošljiva: treći razredi su išli po starom nastavnom planu i programu, drugi razredi imali su novi strukovni kurikulum, a prvi razredi ušli su u Školu za život.
Nikada neću dozvoliti da netko mojim učenicima šalje poruku da se trebaju držati zapećka, a zajedno smo prošli toliko promjena. I izdržali. I uspjeli.
Sve dok "odabrani" koji su godinama smišljali reformu ne uđu u razred i sve to što su osmislili ne sprovedu u djelo, ništa im ne vjerujem. A baš ti i takvi, koji godinama nisu u razredu, i ove godine dobiju nagrade za najbolje učitelje i nastavnike. Tako to ide. Svim rudarima koji su bodove odradili u učionici, s djecom, čestitam od srca.
ŠIME ŠULJIĆ
Nastavnik matematike
• Gimnazija Franje Petrića
• Zadar
• 35 godina staža
Iako je već tri četvrtine učenika zahvaćeno reformom, o njoj i njezinim učincima gotovo se uopće ne govori. Kao da pomalo svima odgovara što je najveća reforma školstva, kako su je najavljivali, pala u sjenu epidemije koronavirusa. Lani, dočim je započela, fokus je prebačen na dugotrajni štrajk učitelja. Tada je premijer Plenković kazao da izgleda da učitelje još nešto muči osim koeficijenata za obračun plaće. To nešto sindikalni vođe nisu artikulirali, ali je na velikom skupu učitelja najveće nezadovoljstvo iskazano na spomen Loomena, na kojem su trenirani nastavnici za izvođenje reformirane nastave. Kasnije je došao lockdown kao naručen da se kaže: Evo, zahvaljujući usavršavanju na Loomenu možemo provoditi nastavu na daljinu... – makar je u stvarnosti to bilo veliko snalaženje ili oslanjanje na naučeno mnogo prije pojave te virtualne platforme.
Našu reformu po svom karakteru možemo opisati kao instalaciju novog softvera, ali nažalost na zastarjeli hardver. Korona je bjelodano potvrdila da u školama nemamo dovoljno učionica da napustimo rad u dvije smjene, ni vremena u rasporedu da se stigne dezinficirati učionica za popodnevnu smjenu, nemamo ni dovoljno velike učionice i hodnike da poštujemo propisani razmak, dovoljno zahoda, toplu vodu u njima...
Sve je to zanemarivano, ali nije izostala duboka impresioniranost tabletima i e-školama pa se te iste, zanemarene prostore opremalo elektroničkom opremom i pritom nemilice trošio novac na nešto što brzo zastarijeva a da se gotovo nije ni izvadilo iz kutije, a kamoli stavilo u funkciju. Da se razumijemo, nisam protivnik novih tehnologija i digitalizacije nastavnoga procesa. Naprotiv, lokalizacijom i popularizacijom GeoGebre dao sam svoj pionirski doprinos, ali nastavnik treba digitalni sadržaj u nastavni proces uključivati po vlastitu unutarnjem osjećaju i prema potrebama nastave, a ne zato što je to sada trend ili zato što mu je netko natrpao učionicu tabletima.
Nastava na daljinu brzo je pokazala da ne može učenik kvalitetno pratiti i odrađivati 16 ili čak 18 nastavnih predmeta, 5 ili 7 u jednom danu. Prije ikakve reforme trebalo je broj nastavnih predmeta smanjiti bar na onoliko koliko ih imaju europske zemlje u okružju, a ne samo pisati kurikulume po modelu zemalja koje imaju svega osam predmeta. O tome da izbornost predmeta u našem školstvu praktički ne postoji, da i ne govorimo. Umjesto toga uvodila su obvezna informatika od petoga razreda, ali učenici tehničkih škola ne mogu izabrati programiranje.
Pričaju da treba obrazovati učenike za zanimanja budućnosti, ali nikom ne pada na pamet ukinuti ili modificirati obrazovne smjerove koje već sada nitko ne traži! Potrebno je napraviti reviziju započete reforme kurikuluma, pa ako treba i napraviti sve iz početka, ali meni se čini da je nužno započeti i temeljitu reformu školskog sustava u cijelosti.