Može li netko zamisliti Franju Tuđmana kako svoju kampanju za predsjednika države otvara intervjuom u tjedniku koji brani Antu Pavelića ili u razgovoru s voditeljem koji se slikao s nacističkim kukastim križem na ruci? Što god mislili o Tuđmanu, njemu nisu bile potrebne ovakve eskapade kako bi privukao glasove desnih birača.
Kolindi Grabar-Kitarović i Miroslavu Škori - jesu. Ona u Hrvatskom tjedniku, a on u Bujici kod Velimira Bujanca, otvorili su utrku u privlačenju desnog biračkog tijela, i pritom se već tjednima natječu u promoviranju domoljublja i hrvatstva. Što nailazi na zajedljive komentare na lijevo-liberalnoj sceni, međutim, iole ozbiljnija analiza sugerira da će onaj od njih koji uzme većinu desnih glasova, ući u završnicu predsjedničkih izbora. Makar je puno toga što su izjavili, i za koga, za duboku osudu, a ponekad, i sram.
Domoljubna patetika
U poetskom uvodu, glavni urednik Hrvatskog tjednika Ivica Marijačić pohvalio se kako je 24. srpnja bio na Pantovčaku, s predsjednicom u njezinu uredu. Dočekala ga je - nastavlja Marijačić - iznimno srdačno, kao i njezini savjetnici prije toga, na čemu im od srca zahvaljuje. “U tom dijelu našega susreta na Pantovčaku predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović htjela je posvjedočiti da njezino srce, srce njezine obitelji vječno kuca za Hrvatsku. I ja imam dušu za Hrvatsku kao što ju imate i Vi, gospodine Marijačiću”, rekla mu je KGK.
Ipak, intervju je zanimljiv ponajprije zbog njezinih stavova, recimo o Anti Paveliću, gdje je izjavila “svi smo mi ljudi, nitko od nas ne može prvi baciti kamen, ali Ante Pavelić učinio je neke fatalne pogrješke. Mi možemo danas raspravljati o tomu zašto je to učinio, je li morao ili nije morao”, glasi relativizirajući opis šefa kvislinškog režima, koji je odgovoran za masovne zločine, dok u Kolindinoj interpretaciji “svi smo mi ljudi” i “možemo danas raspravljati zašto je to učinio”.
Kao svaki desničarski političar, ona državu želi izvesti na put kojim je krenula devedesetih. “Ne vratiti u devedesete, nego vratiti na put koji je zacrtao predsjednik Tuđman, na put dostojanstva i ponosa, na put europejstva koje ne će biti podložničko bilo kome, ali i na put političke odlučnosti, djelotvornosti i odgovornosti.” Oslanja se prije svega na hrvatski narod, ali neće leđa okrenuti stranci iz koje je izrasla ma koliko god se u nekim aspektima ne slagala s njezinim politikama, bilo to u vrijeme Sanadera ili bilo koga drugoga. Ali, pritom želi glasove i birača koji nisu za HDZ: “To što sam ja vjerna Hrvatskoj demokratskoj zajednici, ne znači da nisam vjerna cijelom spektru ljudi koji vole Hrvatsku”.
Kolinda će i u Hrvatskom tjedniku ponoviti kako ima isti odnos prema svim totalitarnim režimima. “Apsolutno ih osuđujem - i nacizam i fašizam, i komunizam i njihove derivate u Hrvatskoj, kao i četništvo. Kao osoba, kao Hrvatica, kao majka i građanka odem u Jasenovac pa se poklonim žrtvama. Isto tako na Bleiburg, Macelj, Hudu jamu i drugdje, ali bez kamera i izjava.” Tu ju je dočekao Škoro, koji je kod Bujaneca o istoj temi istupio onako kako puno više godi ušima desničara, i dao obećanje što će napraviti, bude li izabran za predsjednika: “Sljedeće godine kao predsjednik ću otići u Bleiburg i to ne poskrivećki. Ja ću definitivno ići na Bleiburg. Ići ću tamo na svetu misu žrtvama koje su ubijene bez suđenja.”
Bitka za povratak rejtinga
Vrlo jasna poruka - on nije fake nacionalist poput Kolinde, pa da poskrivećki obilazi stratišta pobijenih Hrvata.
Ako ništa, Kolinda Grabar-Kitarović će kod krajnje desnice pokušati vratiti rejting, tako što se upravo u Hrvatskom tjedniku definitivno odrekla Tita, kojega će Marijačić opisati kao “najvećeg hrvatskog izdajnika i zločinca kojega komunisti slave svake godine u Kumrovcu”. Na to će se predsjednica Republike pohvaliti: “Ja sam maknula Tita iz svojega Ureda. Mislim da jasnija nisam mogla biti”.
Samo, što god ona izjavi ili poduzme, Miroslav Škoro ode korak dalje. Ništa čudno, Kolinda je, ipak, predsjednica i mora paziti što priča, barem donekle. Za razliku od nje, Škoro je nezavisni predsjednički kandidat, kojemu ništa ne brani iznošenje opasnih planova kao što je napravio u emisiji Bujica, kad nije isključio mogućnost da pokrene postupak zabrane djelovanja Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) postane li predsjednik Republike.
“Znam da je predsjednik u poziciji da pokrene zabranu određenih političkih stranaka i ne govorim ovo da bih skupljao jeftine političke bodove. Međutim, bez obzira na sve, ja sam čovjek koji bi apsolutno pokrenuo zabranu određenih političkih stranaka ako se stvore preduvjeti za to”, izjavio je Škoro, i, vjerojatno, u tom trenu ipak skupio ponešto jeftinih političkih bodova.
Kao i kad je u nastavku, govoreći o Srbiji, najavio da nema nastavka razgovora o njihovu ulasku u Europsku uniju dok se ne riješi to pitanje ratne odštete.
“Kršćanski je da druga strana prizna svoje grijehe i dobije neku pokoru. Kod odštete nije stvar samo novca, tu je riječ prvenstveno o moralnoj zadovoljštini. Njima su u logorima slomili svaku kost, svaku tetivu, polomili su im zube, a mi smo uspjeli jedino u tome da im ubijemo dostojanstvo. I zato im to dostojanstvo treba vratiti, a Srbija mora isplatiti odštetu”, glasi njegovo obećanje.
Postoji, međutim, osoba o kojoj Škoro razmišlja kao Kolinda, a i obratno. O Miloradu Pupovcu nema velikih razlika u stavovima. Prema Škori “problem kod Pupovca i njegove stranke je to da ide po mišljenje na Frušku goru i da onda destabilizira Republiku Hrvatsku. On se ponaša kao da je druga strana!”. Skoro identično je stajalište KGK, “Izjava Pupovca u najmanju je ruku bezobrazna, a rekla bih i vrlo neodgovorna. Gospodin Pupovac iznio je, nažalost, niz neistina na račun vlastite države. On mora shvatiti da je on zastupnik u Hrvatskom saboru, da predstavlja srpsku zajednicu u Hrvatskoj, hrvatske građane kojima je glavni grad Zagreb, a ne Beograd”, komentirala je izjavu Milorada Pupovca da je Hrvatska čimbenik nestabilnosti u regiji.
S druge strane, Škoro će poentirati na svjetonazorskoj temi kakva je Istanbulska konvencija i licemjernom taktikom opisati to što je na čelu izbornog stožera aktualne predsjednice osoba koja je bila za Istanbulsku konvenciju, a sada Kolinda očekuje glasove onih koji su bili protiv: “Pravi predsjednik države bio bi protiv uvođenja konvencije, jer to narod neće”, odgovorio je Velimiru Bujancu.
Ali, koliki je potencijal tog “naroda” ili, kolokvijalnim rječnikom, desnice u Hrvatskoj?
Izborni rezultati desnih konzervativaca dugo su bili slabi. Tako je na lokalnim izborima u svibnju 2017. Bruna Esih kao kandidatkinja za zagrebačku gradonačelnicu osvojila četvrto mjesto dobivši 10,98% glasova, a njezina neovisna lista na izborima za zagrebačku Gradsku skupštinu osvojila 8,23% glasova. To je ujedno najbolji rezultat desnice na svim izborima, premda je, kad su osnivani Neovisni za Hrvatsku, Zlatko Hasanbegović optimistično izjavio da je to “početak nove političke ere, početak tektonskih poremećaja uopće u hrvatskoj političko-stranačkoj arhitekturi”. Ali u međuvremenu, za NZH je glasalo manje od pet posto birača, a onda se nedavno projekt Hasanbegović-Esih, nakon što nije uspio preuzeti desno biračko tijelo - raspao.
Također, lista U ime obitelji - projekt Domovina na parlamentarnim izborima 2015. prošla je vrlo loše i osvojila 1,49 posto, iako je nositeljica liste bila Željka Markić. U svim ostalim jedinicama, katolički konzervativci iz U ime obitelji prošli su još slabije, od 0,43 posto u sjeverozapadnoj Hrvatskoj do maksimalnih 1,15 posto u VII. izbornoj jedinici. Toliko o povjerenju hrvatskih birača prema Željki Markić i njezinoj političkoj agendi. Usto, na izborima za gradonačelnika Varaždina samo 2,7 posto birača podržalo je Ladislava Ilčića, predsjednika Hrasta.
Potencijalni glasovi
Međutim, na nedavnim svibanjskim izborima za Europski parlament desnica nipošto nije bila marginalna - savez oko Hrasta osvojio je 8,5, a liste Marijane Petir i Esih-Hasanbegović po 4,4 posto, pa kad se uzme u obzir i ideološki profil dijela birača Mosta i Mislava Kolakušića, ispada da je riječ o, približno, petini biračkog tijela. Toliko potencijalnih glasova nešto je za što se vrijedi boriti, i to zna Škoro, ali i Kolinda Grabar-Kitarović. To je razlog zašto oboje pokušavaju animirati desne birače.
Zasad je neizvjesno tko je od njih u prednosti jer kampanja se tek treba zakuhati, smatra Josip Glaurdić, politolog sa Sveučilišta u Luksemburgu.
- Ono što je sigurno jest da će se između njih dvoje voditi najveća borba na desnici. Najvjerojatnije će jedno od njih ili možda oboje završiti u 2. krugu. Uspije li Škoro pokupiti i dovoljno glasova HDZ-ovih mainstream glasača, predsjednica će biti u ozbiljnoj nevolji - drži Glaurdić.
Njegovo razmišljanje potvrdio je bliski suradnik Kolinde Grabar-Kitarović koji je prije dvadesetak dana, u neformalnom razgovoru za Magazin ispričao da je glavni protivnik u prvom izbornom krugu, Škoro, a ne Zoran Milanović. Jednostavno zato što uzima glasove predsjednice, a Milanović pikira na drukčije biračko tijelo.
Dijelom i zbog toga kritike na račun Kolinde idu da je nevjerodostojna i ekvilibrira, od antifašizma do neoustaštva. Može li joj takvo ponašanje donijeti pobjedu, pitanje je, a Josip Glaurdić nudi prilično brutalan odgovor:
“Predsjednica me u tom pogledu podsjeća na Slobodana Miloševića. Tako je on uvjeravao generale JNA i staru beogradsku gardu da se bori za Jugoslaviju, a istovremeno je uvjeravao četnike da se bori za veliku Srbiju. To je moglo upaliti prije 30 i više godina, ali u današnje vrijeme, kad su sve izjave javno dostupne nakon nekoliko klikova na mobitelu i kad su mediji drastično slobodniji, to može samo dovesti do problema. Iza predsjednice je ostalo toliko kontradiktornih izjava i poteza da drugim kandidatima ne treba ništa više od citiranja nje same”.
Ali i Škoro najavljuje da želi veće predsjedničke ovlasti, a Glaurdić objašnjava da je to tema o kojoj vrijedi raspravljati jer je poprilično jasno kako naš politički sustav iznimno loše funkcionira. Problema je niz, međutim, nijedan od njih ne tiče se predsjedničkih ovlasti. Zar itko zaista misli kako bi danas bilo bolje da su Stjepan Mesić, Ivo Josipović i Kolinda Grabar-Kitarović imali veće ovlasti? Ukratko, predsjedničke ovlasti sasvim su dobro definirane, a ono što treba jest emancipirati državni aparat od političkih stranaka, racionalizirati javnu upravu i njezin ustroj, kao i osnažiti Sabor u odnosu na Vladu. “To zahtijeva ozbiljno promišljanje, analizu i široki nadstranački konsenzus. Bilo tko tko sugerira kako je rješenje hrvatskih problema u većim ovlastima za njega ili nju, duboko zaglibljuje u politikantstvo. Dati veće ovlasti predsjedniku, pogotovo ako to postane osoba poput Škore, bilo bi u najboljem slučaju gubitak vremena”, upozorit će ovaj politolog.
Zanimljivo je kako netko iz inozemne perspektive ocjenjuje jesu li stajališta desnice opasna za Hrvatsku ili je to nešto s čime se susreće većina drugih zemalja?
“Pitanje je na koja se stajališta referirate, odnosno na koje politike, a pitanje je i o kojoj hrvatskoj desnici govorite. Kod nas u Hrvatskoj postoji nekoliko desnih struja koje imaju različite agende. Imamo klasične klerikalne konzervativce koje zanima društvena politika. Imamo ekstremnu desnicu koju većinom zanima politika prema manjinama i prema prošlosti - i to prošlosti od prije 25 i 75 godina. I imamo HDZ koji većinom zanima održavanje na vlasti i sinekure koje iz te vlasti proizlaze. Da pitate prosječnog hrvatskog glasača koja se od te tri struje pokazala najopasnijom za Hrvatsku prošlih 20-30 godina, mislim da biste dobili poprilično jasan odgovor.”
Katolički konzervativci
Svojevrsna potvrda Glaurdićeve ocjene o postojanju nekoliko vrsta desnice u Hrvatskoj nedavno je stigla od Vice Batarela, neformalnog predvodnika ovdašnjih katoličkih konzervativaca. Iako je, kao ukupna desnica, zakleti antikomunist, zagovornik zabrane pobačaja i protivnik istospolnih zajednica, Batarelo se decidirano ogradio od bilo kakve veze sa stajalištima diplomatkinje Elizabete Mađarević, koja je pisala o “bijeloj Europi”, promovirajući stajališta europskih supremacionista:
“Opasno prelazite granice manipulacije, stavljate moje ime, stavove i misli u isti koš s bijelim nacionalistima (white supremacists) kao što je Tomislav Sunić i neka diplomatkinja. Kategorički javno odbacujem bilo kakve sličnosti, kontakte ili suradnju s takvim ljudima i takvim stavovima”, optužio je novinare Indexa na svojem Facebook profilu. A onda dodao, kako ne bi bilo sumnje na što misli: “Tomislav Sunić je neopaganin. Nema veze s kršćanstvom”.
Razumije se da ovaj i slični unutardesničarski sukobi ne znače da nema puno toga što povezuje spomenutu ekipu. Napokon, upravo će Batarelo, također na društvenim mrežama, napisati da treba naći i suditi krivce (ako su mrtvi onda javno obznaniti njihova imena) te “potpuno izbaciti komunističku zmiju iz hrvatske duše i naroda”, redovito optuživati Plenkovića zbog koalicije sa SDSS-om i Miloradom Pupovcem i hvaliti BBB jer su postavili traktor pred maksimirski stadion kao odgovor na tenk, koji su Delije postavili ispred stadiona Crvene zvezde u Beogradu. Ukratko, nema neke razlike između njega i Glasa Koncila, koji je u prošlom broju plasirao bestijalnu neistinu prema kojoj je nakon 1945., “više stotina tisuća pripadnika hrvatskoga naroda zločinački i kukavički pobijenih i bačenih poput trupla životinja u kojekakve jame i masovne grobnice”.
Ali, oni koji vjeruju u ovakve laži predstavljaju birački korpus za koji se bore Kolinda Grabar-Kitarović i Miroslav Škoro. Što znači da će slične teze idućih mjeseci dominirati medijskim prostorom u Hrvatskoj.