Da bi došao do karlovačke četvrti Banija, 18-godišnji Iračanin morao je prijeći 3583 kilometra boli, straha, tuge i očaja. Preživio je rat u rodnoj zemlji, zle turske krijumčare, olujno Egejsko more, grčke lopove, balkanske drumske razbojnike.
Došao je u Karlovac, grad koji mu se svidio toliko da bi u njemu ostao živjeti jer je oko sebe vidio samo prijatelje. U Dom za odgoj djece i mladeži dosad je došlo i mahom kroz njega prošlo petnaestero djece sličnih sudbina. Gotovo svi su oni u tranzitu prema zapadnim zemljama gdje ih čekaju obitelji i rodbina ili, pak, ta djeca čekaju rodbinu da im ih dovede put s Istoka. Mladića iz Iraka u Njemačkoj i Nizozemskoj ne čeka nitko. Iza njega je ostala stravična obiteljska priča, bolno iskustvo koje mu je donio rat. Nagledao se mržnje i nasilja za deset života. Valjda zato u sebi toga nema ni zrnca, čak ni za Juricu Udorovića i Ivana Moškuna, koji su mu bokserom lomili kosti lica i ruke.
Istu su noć karlovački Dom napustila su četiri njihova štićenika iz Afganistana, od sedmero onih koji su tu smješteni. Ravnateljica Nataša Vučković Ivošević je uvjerena da se radilo o koincidenciji, odnosno da napad na mladića na takvo što nije utjecao. I iz prethodne grupe bi odlazili, pa zapeli na granici i onda se vraćali. Samo su nestrpljivi da se što prije pridruže svojim obiteljima u zapadnim zemljama. Kad uspiju, šalju mailove Domu i zahvaljuju, obećavajući da će se vratiti u posjet. Neslužbeno doznajemo da je troje od posljednje četvorke s Bregane vratila policija, a jedno se dijete vratilo samo. Oni dijele zgradu s još stotinu vršnjaka koji imaju problema u ponašanju, mahom zato jer su imali nesretno djetinjstvo. Pitamo ravnateljicu je li to za njih najsretnije rješenje.
- Slažem se da je to bio jedan veliki izazov, iako smo provodili odluke Centra za socijalnu skrb, odnosno resornog Ministarstva, ali uz podršku UNHCR-a i drugih institucija, što Vladinih, a što nevladinih, a i uz pomoć lokalne zajednice, i uspjeli smo. Jamčim vam da to ne samo da nije bila loša odluka, već se pokazala fantastičnom. Naša djeca, dakle stalni korisnici Doma, toliko su otvorena i dobra srca i način kako su prihvatila ovi djecu bez pratnje je nevjerojatan. Jedan od razloga svakako je i taj što su i sami prošli traumu pa itekako imaju razumijevanja za djecu koja su došla iz ratnih strahota. Da su negdje zasebno, bili bi getoizirani, na ovaj način oni se brže integriraju, odlaze sami s odgajateljima u kupnju i sami si biraju odjeću, odlaze na klizanje i druge sportske aktivnosti, uče hrvatski jezik - kaže ravnateljica Vučković Ivošević koja je sretna što se više ne stigmatiziraju ni domska djeca, a na tom tragu krenulo je i s djecom koja su došla s Istoka.
Zbog nedostatka stalnog smještaja uredili su za njih dodatne prostore. Oni su samo jedna grupa uz jednu djevojačku, dvije muške timske opservacije te poludnevnog boravka za školu. Njima je na raspolaganju stručno osoblje, odgajatelji užeg profila - stručni tim koji čine socijalni radnik, socijalni pedagog i psiholog. Sav taj proces asimilacije je prošao mladi Iračanin, a na isti način i onaj birokratski put da bi dobio status azilanta. Čak je upisao tečaj osposobljavanja na karlovačkom Pučkom učilištu, nakon kojega ga čeka posao. Ponudila ga je jedna Karlovčanka. Nakon medijskih izvješća o napadu na njega stigle su slične ponude i iz Zagreba, a jedna čak iz Splita.
- Svaki dan sam kod njega u bolnici i svaki dan me dočeka s osmijehom. Neće pokazati čak ni fizičku bol. Sve okreće na pozitivu, , a toliko bi imao razloga biti tužan. Upravo bih zbog takvog njegova karaktera mogla jamčiti da on ni u kojem slučaju nije isprovocirao napad. I dalje tvrdim da se samo našao u krivo vrijeme na krivome mjestu. Naprosto tu nema prostora za neke druge konotacije i sigurna sam da se tu ne radi o zločinu iz mržnje - kaže ravnateljica Vučković Ivošević, žaleći zbog svega što se mladiću događalo.
Podsjetimo, tragični događaj zbio se u utorak oko 20.10 sati na karlovačkoj Baniji. Osumnjičenici su nasrnuli na mladića, prvo ga je 36-godišnji Jurica Udorović udario šakom u glavu, a onda ga je rukama uhvatio oko struka i tako držao dok su ga Ivan Moškun (21) i jedan maloljetnik uzastopce udarali po glavi i tijelu sve dok mladić nije klonuo. Oni su se razbježali, a on je uspio doći do Doma i zatražiti pomoć. Odvezli su ga u Opću bolnicu Karlovac, a odande hitno iste večeri u KB Dubrava gdje se i danas oporavlja.
IAKO TO ZAKON PREDVIĐA, PRAVOSUĐE RIJETKO PRIBJEGAVA OVOJ KVALIFIKACIJI Tužitelji gotovo nikad ne terete za zločin iz mržnje
Još uvijek je nejasno na koji će način policija i zagrebačko Općinsko državno odvjetništvo okarakterizirati najnoviji napad suzavcem u LGBT klubu u Zagrebu. Ali, ono što je izvjesno jest da ni policija niti nadležna općinska državna odvjetništva u nedavnim napadima na azilante u Karlovcu i Zagrebu, makar zasad - ne vide elemente zločina iz mržnje. I ubojstvo Zagrepčanina Đorđija Burića (85), kojeg je u studenomeprošle godine u starčevu domu iz pištolja ubio Vlado Turudić, nekadašnji član Autohtone Hrvatske stranke prava, zagrebačko ŽDO okvalificiralo je kao teško ubojstvo iz osvete. U Turudićevu činu nisu našli elemente zločina iz mržnje iako je on na ispitivanju pred policijom žrtvu nazvao “komunjarom”, više puta istaknuo da je ubijeni podrijetlom Crnogorac, da ga je silno iritiralo što je išao u posjet rodbini u Crnoj Gori i što je na TV-u gledao partizanske filmove.
Karlovačko Općinsko državno odvjetništvo upitali smo zbog čega najnoviji nasrtaj na azilanta iz Iraka nisu okarakterizirali kao zločin z mržnje. Odgovorili su da iz policijske prijave, kao ni iz činjenica i utvrđenih okolnosti koje je policija priložila ne proizlazi da su napadači mladiću nanijeli teške ozljede zbog njegova nacionalnog podrijetla, stranog državljanstva ili nekog drugog propisanog razloga iz kojeg bi proizlazilo da je riječ o zločinu iz mržnje. Predstoji, istaknuli su, provođenje dokaznih radnji kojima će se utvrditi pravi motiv počinitelja.
Općinsko državno odvjetništvu u Novom Zagrebu upitali smo jesu li napadi na skupinu azilanata smještenih u Centru za tražitelje azila Porin okarakterizirali kao zločin iz mržnje. Trojicu azilanata je 31. prosinca napala skupina muškaraca - najprije u Paromlinskoj ulici, a sat vremena kasnije jedan azilant je napadnut u novozagrebačkom naselju Dubrava, nakon čega je zbog ozljeda završio u bolnici. IZ ODO-a Zagreb, 40 dana nakon toga, odgovorili su: “U odnosu na navedeni događaj predloženo je provođenje dokaznih radnji. Nakon provedenih radnji, a ovisno o rezultatima istih, ODO Zagreb donijet će odluku o kvalifikaciji kaznenog djela”. Kazneno djelo zločina iz mržnje ugrađeno je u Kazneni zakon koji se primjenjuje od 2013. godine. Učinjeno je to u postupku usklađivanja zakonodavstva s pravom EU koje iziskuje suzbijanje i kažnjavanje rasizma, ksenofobije i diskriminacije. Valja pojasniti da je zločin iz mržnje kazneno djelo za koje u hrvatskom zakonu nije predviđena zasebna kazna već je riječ o odredbi u kojoj se izrijekom tvrdi da je okolnost počinjenja djela iz mržnje otegotna okolnost kod niza djela kao što su teško ubojstvo, tjelesna, ili teška tjelesna ozljeda, prisila i slično. Utvrdi li se, primjerice da je počinitelj teške ozljede zadao zbog žrtvine rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovijesti, nacionalnog, ili etničkog podrijetla, invaliditeta, spola, spolnog opredjeljenja ili rodnog identiteta, to će se smatrati otegotnom okolnošću pa će prestupnik biti kažnjen teže. U praksi, međutim, policija i državno odvjetništvo, kao što je iz navedenih primjera vidljivo, nerado primjenjuju kvalifikaciju zločina iz mržnje. Aktivisti Centraw za mirovne studije nakon niza napada na azilante iz Porina javno su ustvrdili da su ti napadi rasno motivirani te pozvali institucije da ih kao takve prepoznaju i procesuiraju. Emina Bužinkić, aktivistica CMS-a, za Jutarnji je ponovila: - Utvrdi li se da su razlozi napada rasni, vjerski i slično, iznimno je važno da ih policija i DORH kao takve i prepoznaju i kvalificiraju kao zločin iz mržnje. Izbjeglice i tražitelji azila u Hrvatskoj ranjiva su skupina, a ne kriminalci i ne smiju im se pripisivati etikete terorizma. (Piše: S. Lukić)