Dalibora Vignjevića život nimalo ne mazi. Šamar za šamarom, ali on se i dalje smije.
Samohrani je otac, bori se s karcinomom i kuća mu je uništena u potresu. Dom u kojemu je živio sa svojom djevojčicom Lili i sestrom Ljubicom koja je bez ičega izašla iz nasilnog braka, samo da sačuva živu glavu, više ne postoji.
Na kući u središtu Gline, crvena je naljepnica – 'Neuporabljivo'.
Sa svojom je djevojčicom (12) spavao kod dobrih ljudi koji su im pružili krov nad glavom. Shvatio je on da kćeri ne želi više stresa nego ga već ima, do su sve njezine stvari, knjige, tajne... ostale pod ruševinama, pa je otišla majčinoj rodbini na more.
Teško im je biti razdvojenima, ali život u Glini danas ne pita.
Dalibor i njegova sestra kod prijatelja su Domagoja Kirina.
- On je u Švicarskoj i beskrajno mu hvala. Jasno je da to nije rješenje i da se moramo skućiti. Mi nemamo kako, osim da nam pomogne tko može. Zaradio bih ja sam, ali ne mogu – kao da je ljut na samoga sebe, što mora tražiti pomoć. A mlad je.
No, bolest koja ga je snašla nije pitala koliko mu je godina. Rak korijena jezika proširio se i na vrat krenuo i niže, na rame, pa se, na sreću, zaustavio. Vrat i lubanju su otvarali da dođu do baze jezika.
Posljedice su ostale.
- Nemam dvije trećine jezika, nekoliko limfnim čvorova i nekoliko mišića. Oštećen mi je živac ramena pa lijevu ruku podižem vrlo malo, desna noga je slaba, jer su iz nje vadili mišić da pokrpaju negdje drugdje... Imao sam invalidninu i dječji doplatak. Živjeli smo. A onda mi je invalidnina ukinuta. Ne znam zašto, jer moje fizičko stanje je trajno – ne zna Dalibor zašto je birokracija odlučila kako jest.
Ne zna se on gurati, miran je, prihvatio kako jest, pa pomaže kako može uokolo da nešto zaradi.
Njegova je sudbina i bez potresa bila teška. Ali imali su on, kćer i sestra krov nad glavom i živjeli su lijepo. Mirno.
- Kuću je unuci dao pradjed, mi smo ju skroz renovirali. Krov, zidovi sve je oštećeno. Stručnjaci kažu da nije za život. Kuća je uništena, ispod nje su ostale sve naše stvari. Ali neka, nećemo za stvarima plakati. Samo da nam je dom – tužan je Dalibor.
Kućica ili kontejner njemu ne bi značili mnogo. – Ja sad imam gdje biti, nek' ju dobiju ljudi koju nemaju. Iskreno, nemam ju gdje ni staviti. Ali ne znam što dalje. Da nam je mala, bilo kakva kućica, da možemo nas troje živjeti. Ne bismo iz Gline jer mala ima u sve prijatelje, školu. Znam da ovaj kraj nije raj na zemlji, ali mi ne bismo odavde.
Hvala Bogu, kaže, pa je dijete sklonio od stresa, ali i ovo će proći, mora misliti na sutra. Ne može zamisliti da ne bude s kćerkom, koja je nakon razvoda željela ostati s ocem.
Ona je potres prošla hrabrije nego on. K'o za vraga tresti je počelo dok je bila sama doma. On je bio u dućanu.
- Krenuo sam doma što sam brže mogao. Bilo je teško hodati, cesta se micala pod nogama. Došao sam kući, ona je stajala mirno pod štokom i čekala da sve prođe. Nije paničarka – sretan je što je tako.
- Ma samo da nam je mala kućica s vrtom da si uzgajamo vrt i nešto životinja – ponavlja
Ispočetka smo se morali dobro koncentrirati razumjeti ga, sad je već u redu.
- Ma ja još brzo pričam. Sam sebe razumijem pa ne razmišljam – smije se čovjek kojemu pola tijela ne „radi“, trenutno je razdvojen od kćeri i izgubio je dom. Jede samo kašastu hranu, jer drugačije ne smije. Ni ne može.
Dalibor Vignjević ni u jednom trenutku neće reći da mu treba i bilo što drugo osim kućice. No, svaka bi mu donacija, sigurni smo, dobrodošla.