Prije tjedan-dva u Norveškoj su održani parlamentarni izbori. Tko je pobijedio, za ovu priču nije toliko važno, jer nismo znali ni tko je bio na vlasti prije izbora. O Norveškoj ionako imamo svega nekoliko, i to vrlo mutnih saznanja, znamo da je negdje na sjeveru i mislimo da bi možda mogla biti kraljevina – ili je to Švedska? – dobro, nije sad ni važno, znamo da su dobri u nordijskom skijanju, da imaju one, kako se zovu, fjordove, i to je otprilike to. Dosadno, dosadno.
Dogodine će, eto, Norveška proslaviti svoj dvjestoti Dan državnosti, historijski Syttende Mai, i u cijela ta dva stoljeća na naslovnim se stranicama svjetskih medija našla tek kad je onaj arijevski idiot iz dosade poubijao osamdesetak klinaca.
Rat za nezavisnost 1814. trajao im je petnaestak dana, ni Norvežanima ni Šveđanima zapravo se uopće nije ratovalo i jedva su čekali da završi, stotinu godina kasnije razišli su se mirno i bez nepotrebne pucnjave, u oba svjetska rata Norveška je bila neutralna, a u međuvremenu do nje nije stigla čak ni revolucionarna 1848.
Nije stoga čudo da se sve Nobelove nagrade dijele u Švedskoj, samo ona za mir u norveškom Oslu: više se slavne povijesti Hrvatima dogodi kad Milanović ima konferenciju za novinare, nego Norvežanima u dvjesto godina. Izbori u takvoj državi uzbudljivi su stoga poput Hrvatske nogometne lige. Zašto bi nam onda bili zanimljivi? Oko čega bi se uopće mogli svađati norveški socijaldemokrati i konzervativci? Oko onih sedam emigranata što prosjače po Oslu?
Zapravo, da: jedna od ukupno dvije ključne teme norveške politike jest imigrantsko pitanje. Druga tema izbora bila je – što sa silnim novcem što se Norvežanima nakupio u blagajni otkako su prije dvadesetak godina vratili sve dugove i počeli štedjeti za crne dane. Crnih dana, međutim, u toj zemlji nije bilo ni prije, pa je slaba šansa bila da ih bude i u posljednjih dvadeset godina.
Munita iz kasice-prasice
I sve tako, malo po malo, kruna po kruna - a crni dani nikako da dođu - skupilo se bogami lijepih četiri i pol bilijarde norveških kruna. Ili, ako vam je lakše, otprilike jednako toliko hrvatskih kuna. Ili, ako vam je tako najlakše, pet stotina šezdeset milijardi eura. Pet stotina šezdeset. Milijardi. Eura.
Užasno je, eto, zabavno igrati se norveških parlamentarnih izbora i računati što sve Norvežani mogu s tom ušteđevinom. Sa gotovo pet godišnjih budžeta na knjižici, mogu recimo svi do jednoga pet godina ležati u kauču pred televizorom i ne raditi apsolutno ništa. Ili mogu vratiti cijeli hrvatski dug do zadnjeg novčića, i tako dvanaest puta.
Dvanaest tisuća godina da su živjeli Hrvati, sve od kraja paleolita do danas, i da su svakih tisuću godina dobili državu, pa svaki put s tom državom napravili četrdeset pet milijardi eura duga, sve bi to Norvežani danas mogli platiti ne trepnuvši, kao da plaćaju turu pića u mliječnom restoranu. Po sadašnjoj odštetnoj klauzuli iz ugovora s Barcelonom, na primjer, Norvežani mogu kupiti dvije hiljade dvjesto četrdeset Lionela Messija. Cijeli gradić veličine Dugopolja pun Lionela Messija. “Alo, Messi, jesi vidija Messija?“
Svi norveški klubovi iz prve dvije lige, plus šesnaest divizija treće i četvrte lige, dvije stotine klubova da igra sa po jedanaest Messija - toliko Norvežani imaju para. Ili, još bolje, mogu sagraditi veličanstveni nacionalni stadion. Milijardu kruna za novi stadion, to svakako ne bi ni primijetili.
Kad norveška vlada na banci oročava godišnju zaradu od nafte, toliki im bude kusur. “Ne, ne u redu je, to je za vas“, uljudno norveški ministar financija na šalteru gurne one kovanice, kad mu službenica u banci vrati kusur od stotinu pedeset milijuna eura. U svakom zapravo od četiri stotine norveških gradova i gradića Norveška bi s munitom iz kasice-prasice mogla sagraditi po deset novih stadiona, od pedeset hiljada sjedaćih mjesta svaki. Četiri hiljade novih stadiona.
Sagradili bi Operu? Svašta!
- Ne razumijem. Šta će nam četiri hiljade stadiona? – odgovorio bi vam staloženi, razumni norveški glasač. - Dobro, to je figurativno. Samo jedan – objasnite vi glupom Norvežaninu. - Ali zašto? – ne da se on. - Pa za nogometnu reprezentaciju – izgovorite vi samorazumljivu rečenicu. – Za europsko prvenstvo 2020. godine.
- Ništa gluplje u životu nisam čuo – sažaljivo bi vas pogledao plavokosi. Norveška, eto, ima ušteđenih petsto šezdeset milijardi eura, ali svejedno im ne pada na pamet graditi taj, kako ste rekli, nacionalni stadion. Imaju već u Oslu jedan mali, taman po ljudskoj mjeri, Ullevaal Stadion za dvadeset pet tisuća gledatelja, sagrađen prije gotovo devedeset godina, i još im valja.
Republika Hrvatska, s druge strane, ima četrdeset pet milijardi eura duga, i što joj pada na pamet kao dobra ideja? Nacionalni stadion od pedesetak hiljada mjesta, za sto pedeset, najviše tristo milijuna eura, svakako neće biti više od petsto. - Za taj novac – rekao bi onaj plavokosi – mi smo u Oslu sagradili novu zgradu opere. - Opera?! - odgovorio bi mu staloženi, razumni hrvatski porezni obveznik.
- Ništa gluplje u životu nisam čuo. Zašto bi zaboga netko sa više od pola bilijuna eura u džepu gradio operu – to, naime, razumije manje Hrvata nego što Norvežana razumije zašto bi netko sa pedesetak milijardi eura duga gradio nogometni stadion.
Jedva dvadesetak tisuća ljudi prosječna je gledanost hrvatske reprezentacije kod kuće, i to u kvalifikacijama za Mundijal, i to u grupi sa Srbijom, ali mi svejedno snatrimo velebni hram nogometa za pedeset hiljada ljudi. Koji bi se dakle isplatio jedino kad bi, samo trenutak da izračunam, pišem dva pamtim jedan, dakle kad bi dvanaest tisuća godina, sve od danas do paleolita, svake subote na novom stadionu igrala Srbija, a nedjeljom svirao Marko Perković Thompson.
Jebemti, ja se sad naježio. To bi bila povijest, a ne norveška!