Svi znaju tu toplu ljudsku povjesticu, kad je ono 26. veljače 1815. godine prognani Napoleon Bonaparte pobjegao s Elbe, a ugledni pariški Le Moniteur Universel preko cijele naslovne stranice objavio senzacionalnu vijest: “Ljudožder napustio jazbinu!”.
Na trijumfalnom maršu prema Parizu Napoleon je okupljao sve više pristalica, a Le Moniteur je svakodnevno donosio ekskluzivne vijesti s terena - “Korzikanski ork se iskrcao u zaljevu Juan!”, “Čudovište prenoćilo u Grenobleu!”, “Tiranin stigao u Lyon!”, “Uzurpator šezdeset kilometara do Pariza!”, “Bonaparte napreduje velikim koracima!”, “Napoleon sutra pred zidinama Pariza!”, “Imperator stiže u Fontainebleau!” - sve dok 20. ožujka velikim naslovom svečano nije objavio kako je “Njegovo Carsko Veličanstvo ušlo u zamak Tuileries!”.
Zgodna je to historijska prispodoba o vazda i svugdje istoj novinarskoj žgadiji, “prilivodama i kameleonima”, kako ih je svojedobno, dok je naš “ustaški ork” još bio kod Šuška u Kanadi, nazivao jedan ovdašnji dopisnik Le Moniteura, i sam lijepi primjerak prilivode, što će pisati himničke uvodnike kad jedva koji mjesec kasnije Njegovo Veličanstvo uđe u Banske dvore. Novinari su, međutim, javnošću svoga udvorištva tek zgodna paradigma prevrtljive ljudske naravi. Naći ćete za to primjera baš vazda i baš svugdje. Evo, recimo, Crkva u Hrvata.
“SDP nipošto nije crvena, nego nacionalna i lijeva stranka!”, poručio je prije koji dan ugledni teolog Adalbert Rebić - jedan od onih ljudi-meteoroloških balona koje Kaptol s vremena na vrijeme pusti u atmosferu da prikupe podatke o klimatskim promjenama – najavivši “povijesni zaokret Crkve ulijevo”, kako su fenomen nazvali hrvatski meteolozi.
Prema francuskom historijskom iskustvu i podacima iz hrvatske atmosfere prilično se precizno može predvidjeti da će Louis XVIII. do zime bez borbe podviti rep i nestati iz zamka Tuileries: sudeći pak po najnovijim saznanjima velečasnoga Rebića, po kojima Imperator izgleda “nipošto nije čudovište, nego legitimni nacionalni vladar”, Napoleon se trenutačno nalazi nekih šezdeset kilometara od Pariza.
Nema, naime, dugo da je Crkva u SDP-u vidjela isključivo “crvenu opasnost”, “ljudoždere”, “čudovišta” i “komunističke orkove”. Onda se HDZ stao gušiti u vlastitom smeću, i Crkva je uvidjela kako su sve stranke iste, da ih zanima samo vlast, a ne sudbina malih ljudi, branitelja, generala i biskupa.
Do početka predizborne kampanje Kaptol je već shvatio kako “crvena opasnost” nije samo SDP, već i sam HDZ, sve sama bivša komunjara, pa je i Ivan Miklenić, najpoznatiji crkveni meteorološki balon, nakon dvadeset godina iznenada otkrio da je i Franjo Tuđman nekad bio komunist.
Onda je SDP, nakon osmogodišnjeg izgnanstva na Elbi, stigao na samo šezdeset dana do izbora, i Crkva je kroz dvogled već jasno vidjela kako nisu baš svi “crvena opasnost”. Komunistički orkovi iz HDZ-a to svakako jesu, ali ima u toj političkoj močvari i časnih iznimaka. Evo, recimo, SDP: “SDP nipošto nije crvena, nego nacionalna i lijeva stranka!”
Što se dogodilo? Kaptol je pomoću meteorološkog balona prikupio mnoštvo nevjerojatnih informacija: Jugoslavija je mrtva, Domovinski rat je završio prije petnaestak godina, hrvatska država je stabilna, a nacionalni prioritet više nije mahanje zastavom, već životni standard građana!
Pa onako kako Crkva odjednom više nije samo povijesna lučonositeljica hrvatskoga nacionalnog identiteta, već svojim socijalnim naukom i majka moderne socijaldemokracije, tako joj je u ova gruba vremena prirodniji i bliži saveznik “stranka koja će se znati boriti za uspješnije gospodarstvo i kvalitetniji život građana” - kako velečasni Adalbert navodi puni naziv SDP-a - nego anakroni HDZ, koji još ratuje s jugoslavenskim demonima.
Tim prije što ni SDP nije više antihrvatska anacionalna partija, kakva je bila dok je Napoleon još bio u Grenobleu. “Vjerujem da bi danas, nakon svega što se Hrvatskoj dogodilo”, pedantno velečasni Adalbert Rebić bilježi nadnevak svoje opservacije, “i lijeva stranka u Hrvatskoj znala štititi nacionalne i državne interese”.
Sa zanimanjem stoga pratimo Le Moniteur Catholique i očekujemo daljnje vijesti: “SDP napreduje velikim koracima!”, “ Milanović pred zidinama Banskih dvora!”, “Socijaldemokracija stiže u napaćenu Hrvatsku!”. Dok konačno 5. prosinca Le Moniteur Coucourique, službeni glasnik hrvatske rimokukuričke crkve, velikim naslovom svečano ne objavi kako “Crveni Kaptol pozdravlja veličanstvenu pobjedu SDP-a, jedinih istinskih sljedbenika Kristova socijalnog nauka!”.
Francusko je povijesno iskustvo univerzalno, ali naše ima što Francuska nema: Socijaldemokratsku Bonapartiju, koja se na putu od Elbe ponaša kao da Pariz nadire prema njoj, a ne ona prema Parizu.
Zato velečasni Rebić, približavajući Crkvu SDP-u, docira SDP-u kako bi se i oni morali približiti Crkvi. Da se nađu valjda negdje kod Lyona. Zato, najzad, Zoranu Milanoviću - koji je prije koju godinu gromoglasno s Elbe najavljivao obračun s “crkvenom opasnošću” i reviziju Vatikanskih ugovora - sada tako nešto više ne pada na pamet.
Zato su, najzad, u izvrnutom svijetu hrvatske Bonapartije izvještaji reportera Le Moniteur Socialdemocratiquea ponešto drugačiji: “Predizborni skup SDP-a na Elbi: protjerat ćemo vatikanske ljudoždere!”, “SDP u zaljevu Juan: poništit ćemo ugovore s katoličkim orkom!”, “SDP na skupu u Grenobleu: revidirati ugovore s Vatikanom?”, “SDP u Lyonu: je li Crkva socijalno čudovište ili čudo socijaldemokracije?”, “SDP pod zidinama Pariza: Vatikanski ugovori – zalog socijalne države!” “Središnji predizborni skup SDP-a u Fontainebleauu: slijedimo Isusa Krista, oca hrvatske socijaldemokracije!”.
Sve dok u svom božićnom broju Le Moniteur Socialcatholique svečano ne objavi kako je “Premijer Zoran Milanović položio kamen temeljac za milijardu proračunskih novaca vrijednu veličanstvenu katedralnu crkvu Vojne biskupije!”.
Ima li u Le Moniteuru uopće dobrih vijesti? Ima: Napoleon je nakon ulaska u Pariz vladao samo sto dana. Loša vijest? Pariška komuna je tek za pedeset šest godina, piše za Slobodnu Dalmaciju Boris Dežulović . .