Hvala dragome Bogu, ili kome već, što je štampano novinarstvo na umoru. Moja novinarska generacija ostat će tako posljednja koja se bavi ovakvim stvarima, i kad se konačno dogodi što se dogoditi mora, kad informacija i komentar u realnom vremenu postanu dostupni svima i svugdje, i kad se u posljednjoj velikoj seobi naroda svi zajedno preselimo na internet, nekim će mladim ljudima biti neobično zanimljivo slušati priče žurnalističkih doajena o romantičnim vremenima štampanih, papirnatih novina, u kojima su se tekstovi – koliko god to sumanuto svučalo - pisali čitav jedan dan unaprijed, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.
- Lažete! - reći će neki klinac iskreno šokiran, jer ništa luđe on do tada nije čuo od toga da su ljudi nekoć u nedjelju pisali tekstove koji će biti objavljeni tek u ponedjeljak.
I minuta kašnjenja u suvremenom je novinarstvu mnogo, a kamoli cijeli dan: dok novinar nekog internetskog portala ispiše par krnjih rečenica, urednik sredi tekst, a lektorica ispravi “č” u “ć”, konkurencija bez viška odgovornosti prema gramatici materinjeg jezika već punih pet minuta ima ekskluzivnu vijest da je “naša naj popularnija pijevaćica rodila zdravo muško djete”.
A dok s radosnom viješću na trafike dokasaju i primitivni, spori štampani mediji, sinčič naše naj popularnije pijevaćice već je krenio u djećiji vrtič. Situacija bi u ta davna vremena, pričat će naš doajen, bila još kretenskija ako bi se takav neki historijski događaj zbio navečer, u vrijeme kad se novine već tiskaju.
Cijeli jedan sutradan na trafikama bi se prodavale papirnate novine u kojima o sinoćnjoj radosnoj vijesti, o kojoj bruji cijeli internet, ne bi bilo ni riječi, i dok radosna vijest najzad dođe na trafike, dakle tek preksutradan, nacija je već cijelu noć, cijeli dan, i cijelu još jednu noć na mreži čitala sve o tome, vidjevši i krupni plan naše naj popularnije pijevaćice što ga je na YouTube postavio mladić primalje u splitskom rodilištu.
Toliko je vremena zapravo prošlo prije nego su tiskane novine konačno objavile ekskluzivnu radosnu vijest, da ju je nacija u međuvremenu već i zaboravila.
- Šta, Severina opet dobila sina?! - iznenadio bi se čovjek čitajući novine.
- Kad prije, pa šta ima da je rodila??
Historijska nedjelja
Da, tako je to bilo. U nedjelju se događa historija, pijevaćici je termin za porodžaj, ili se održava, recimo, povijesni referendum o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, a kolumnist mora pisati iako nema pojma ni što će naša naj popularnija pijevaćica roditi, ni kako će Hrvati glasati na referendumu.
Može se on, dakako, osloniti na ankete, ali i riskirati onda blamažu kolosalnih razmjera. Jedino gluplje od toga jest, međutim, ignorirati povijest, pa da sutradan, nakon što su televizija i internet cijelu noć u tvrdoj stini našu povijest pisali, u novinama izađe oštar komentar našeg junaka o cvijeću, drveću i golfu.
Piše on onda o svojoj hudoj sudbini, pa na samrti tiskanog novinarstva odaje poštu svim neznanim herojima koje je dopadao nezahvalan posao pisanja u historijske nedjelje, svim onim zlosretnim kolegama što su u nedjelju 18. lipnja 1815., kad je ugovorena bitka kod Waterlooa, za sutrašnje brojeve pariških novina pisali nadahnute retke o Božjoj providnosti koja je Njegovo Carsko Veličanstvo vratila s Elbe, da svojom mudrošću, razboritošću i vojnim genijem dotuče pruske žohare i onog wellingtonskog šupka. Izvlači se tako naš junak, vrda i izvrdava, ali još uvijek jedva da je prošao polovicu teksta.
A razmaženi čitatelj očekuje da autor, dobro plaćen da ima svoje mišljenje o svemu i svačemu, konačno ponudi svoje jasno i nedvosmisleno mišljenje o rezultatima povijesnog referenduma o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji.
Povjesna odluka
Cijelu noć i cijelo jutro na internetu se priča samo o tome, svoj stav o tom prvorazrednom historijskom događaju u međuvremenu je javno obznanio svaki drugorazredni političar i svaki terećerazredni politički analitičar, rezultate referenduma uz jutrošnju je kavu komentiralo svih četiri i pol milijuna Hrvata, baš svatko osim njega, našega dičnog i prepametnog kolumniste, koji je jedini od njih četiri i pol milijuna plaćen da o tome ima svoj stav.
Jer jebe se čitatelje što on živi u paralelnom svemiru, jedan dan iza njih, što je čitateljima u trenutku kad čitaju tekst ponedjeljak, i već odavno znaju rezultate referenduma, a novinaru u trenutku kad ga piše nedjelja, i o rezultatima nema pojma.
- Dakle?? - nestrpljiv je čitatelj.
- Dakle – odgovara naš junak očajnički se koprcajući, sve jednim okom gledajući koliko ima do kraja kolumne, koju je sad već postavio i u formu dijaloga, ne bi li je nekako što prije završio.
- Dakle, ja bih rekao da je to izvan svake sumnje jedna povijesna odluka.
- Povijesna u svakom slučaju - ne da se pokvareni čitatelj.
- No da li i mudra?
- Naravno. Vidite, da su kojim slučajem glasali suprotno, to bi za Hrvatsku imalo upravo pogubne posljednice.
- Možete li biti precizniji? - hini čitatelj radoznalost, a točno mu na licu vidiš kako hijenski uživa.
- Vidite – reći će autor nakon kraćeg razmišljanja.
- Da su Hrvati glasali obrnuto, to bi ih gurnulo u duboki historijski ponor. I ne bi bilo prvi put. Dovoljno je sjetiti se kako su onomad odlučivali o svojoj budućnosti unutar ili izvan Jugoslavije.
- Mislite li na 1990. ili na 1918.?
- Naravno. I tada je budućnost s jedne strane bila vedra i svijetla, a s druge, kako znamo, prilično tmurna i mračna – već prilično samopouzdano odgovara naš junak.
- Možemo li onda znati kako ste vi glasali? - očajnički se sad koprca i vrda čitatelj.
- Kao i uvijek, obrnuto od hrvatske nacije. Što, dakako, ne znači da podržavam političke snage koje su glasale poput mene. Moj je refleks, kako vam je poznato, nepogrešivo antihrvatski – završit će autor.
- Stoga bih, ako dopustite, za kraj iskoristio priliku da joj prvi, još u nedjelju ujutro, čestitam na ovom po svemu veličanstvenom, povijesnom događaju.
- Hrvatskoj naciji?
- Ne, zaboga. Severini.