Rekao bi čovjek da je od hadezeovaca u ovih dvadeset godina vidio baš sve, i da više ne mogu napraviti ništa toliko besmisleno i glupo da bi ga nakon svega makar malo iznenadili. Da se sutra na televiziji ministar poljoprivrede Petar Čobanković ukaže utegnut u tijesni kostim Dartha Vadera, pa uz riječi “Čekao sam te, Obi-Wan Kenobi!” nevješto obojenom zelenom neonkom svečano prereže vrpcu suvremenog izmuzišta krava u Krčevinama, s vidnom bi dosadom čovjek prebacio na neku od onih lokalnih televizija s telopima mjesnih gostionica.
Ipak, nikad ne treba potcijenjivati hadezeovce. Na samom kraju, u posljednjoj odluci koju je potpisala kao premijerka, Jadranka Kosor isplatila je tako Hrvatima u BiH šesnaest milijuna kuna, od kojih je pedeset tisuća otišlo u Orahov Do, općina Ravno, za obnovu rodne kuće - Ruđera Boškovića.
Vi ste, jasno, još u osnovnoj školi učili da je Ruđer Bošković rođen u Dubrovniku, na fakultetu ste učili da postoji o tome i precizan zapis dubrovačkog župnika, koji je nekom Nikoli Boškoviću, što je iz Orahova Dola doselio dvadesetak godina ranije, krstio sina Ruđera, u Dubrovniku ste štoviše već vidjeli jednu rodnu kuću Ruđera Boškovića, smještenu, gle nevjerojatne slučajnosti, u Ulici Ruđera Boškovića, i na njoj ploču koja sedamdeset pet godina obavještava namjernike da se tu rodio Ruđer Bošković, ali džabe sve: nisu zahtjev za obnovu njegove rodne kuće poslali iz Dubrovnika, nego iz Orahova Dola.
Činjenice su ionako, poznata je stvar, samo sitni kukci na oklopu one kornjače na kojoj tri slona nose Ravnu općinu, na njoj malo selo Orahov Do, a u njemu kuću u kojoj se dekretom HDZ-a 1711. godine rodio Ruđer Bošković. Koju, jasno, valja obnoviti, da se ne crvenimo pred ljudima kad dođu u selo tražiti kuću u kojoj se rodio naš slavni homo universalis, astronom, matematičar, filozof, što li već.
- Tko?? - pitat će nagluhi starac na ulazu u Orahov Do.
- Ma onaj iz vašega sela, staroga Nikole sin – javit će se iz limuzine Jadranka Kosor. - Tražimo njegovu kuću.
- Nikolin sin? - iznenadit će se starac. - Jel to onaj mali što lažu da se nije rodio ovdje, nego u gradu? Što je završio u bijelome svijetu? Pa sad svi pišu o njemu?
- E, taj! – ozarena će premijerka. - Nosimo neki novac da mu obnovimo rodnu kuću, za tristotu godišnjicu rođenja.
- Tristo godina? Nikolin sin?! Nije moguće! - živ će se čuditi stari. - Kako vrijeme leti! Znam ga kad je bio ovolišni.
- Da, da – smijuljit će se Jadranka prema ministru Vaderu, pa se okrenuti. - Nego, gdje je njegova kuća, dobri čovječe?
Tako će hrvatska premijerka zelenom neonkom svečano otvoriti obnovljenu rodnu kuću četničkog vojvode Vojislava Šešelja, sina Nikolinog, po hrvatskom pravosuđu i ruralnoj mitologiji rođenog u malom hercegovačkom selu Orahovu Dolu, općina Ravno. Dogode se takvi neugodni nesporazumi kad se spomen-pločama ovjeravaju seoske mitomanije. A nesretno malo selo na obodu Popova Polja ni po čemu drugom ne bi bilo poznato da nije hrvatsko-srpske mitomanologije, koja Ruđerov rod smješta u pokatoličene Srbe, Šešeljev u opravoslavljene Hrvate, a obojicu u nekriv i nedužan Orahov Do.
Pedeset hiljada kuna, s druge strane, načelno nije velik novac, ali golemim načelnim kamatama raste uložen u obnovu kuće za koju se pouzdano zna samo da Ruđera nikad vidjela nije, a pouzdano ne zna niti je li mu vidjela oca. Tijesan bi nam, uostalom, bio i saudijski budžet kad bismo obnavljali kuću svakome ocu i djedu svakog uglednika sa spomen-ploče.
Ante Tomić, naš poznati nogometaš, košarkaš, pisac, što li već, ima zgodnu teoriju po kojoj je glupo obnavljati rodne kuće mrtvim velikanima. Teško se ne složiti s njim: Tin Ujević, recimo, u Vrgorcu ima čak dvije lijepo obnovljene rodne kuće, štoviše kule - svaka sa svojom spomen-pločom koja kaže da se baš u njoj, a ne u onoj drugoj, rodio veliki pjesnik - a on je život odživio kao beskućnik, spavajući na klupama u parku! Da su mu za života dali barem jednu od dvije rodne kuće, možda bi stari boem i dalje spavao na klupi, ali bi od prodaje ćaćine kule za gradnju kakvog Hoto centra Vrgorac imao za piće u Blatu barem godinu dana.
Kudikamo bi korisnije stoga bilo da Vlada obnavlja kuće uglednicima dok su živi. Ne mora, eto, na kuli u Prološcu baš stajati ploča s natpisom “U ovoj kući živi i radi veliki hrvatski pisac Ante Tomić (1970), pa vas molimo da ne ometate. Organizirane posjete i školske ekskurzije dopuštene samo u vrijeme godišnjeg odmora.
Spomen-ploču podiže zahvalna mu domovina Hrvatska. P.S. Ne dirajte CD-ove!”. Ne mora, kažem, država svečano otkrivati takvu ploču, ali može barem svečano naliti spomen-betonsku ploču na katu. I okrenuti janjca. Pa da u betonu piše “Spomen-taracu nalilo Ministarstvo kulture”.
A umjesto da se obnavlja kuća svakome mangupu koji razglasi da je čukunčukunstričević Hanibala Lucića, moglo bi se s tih pedeset hiljada kuna platiti, recimo, studiranje nekom novom malom Ruđeru, čiji roditelji nemaju ni za spomen-sobu u studentskom domu. I koji pri tom uopće ne bi morao anticipirati revolucionarne teze o strukturi svemira, da bismo znali kako smo pametno uložili novac. Svakako pametnije od obnove kuće u kojoj je možda rođen otac nekog slavnog Hrvata.
To je, uostalom, isto kao kad bi, ne znam, država obnovila kuću majke Jadranke Kosor, i to veću nego što je ikad bila, a da sama Jadranka u Zagrebu živi u tuđem stanu! Ups, pardon, država i jest široko obnovila i povećala kuću premijerkine majke. No dobro, razumijete što hoću reći.
Neće, jasno, Hrvatska propasti zbog pedeset somova za rodnu kuću Ruđera Boškovića u Orahovu Dolu – propast će ionako i svakako – ali ta mala pizdarija na samom kraju priče o HDZ-u divno je zaokružila njihov historijski mandat, vrijeme u kojemu su se divljački rušile rodne kuće hrvatskih pjesnika da se napravi mjesta za robne kuće hrvatskih objesnika. Dajte im, uostalom, još koji dan, i hadezeovci će – sad mi je već žao što nikad nećemo vidjeti Dartha Vadera u Krčevinama – otkriti u Orahovu Dolu i rodnu kuću Vladimira Vidrića.
I da se kojim gospodarskim čudom u Hrvatskoj danas zaista rodi neki novi mali Ruđer, on bi, za razliku od graditelja njegove rodne kuće – a to je valjda skrivena poruka priče – podršku države mogao očekivati za točno tri stotine godina.
Ili, ako mu se baš ne čeka toliko dok HDZ pokrene Hrvatsku, da pusti po Dubrovniku glas kako se u njegovoj kući rodio naš slavni homo universalis Ante Tomić, nogometaš, košarkaš i pisac, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.