Nekidan me, vidjevši u novinama nekakav moj tekst o vojnoj vježbi kraj Slunja, na telefon zvao general Drago Lovrić, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske. Ja sam, prirodno, najprije mislio da me Mosor zajebava, ali kad je tajnica hladnokrvno preskočila moju opasku o Mosorovoj majci i proslijedila mi gospodina načelnika, shvatio sam da nije zajebancija.
Naročito sam shvatio da nije zajebancija kad sam nešto kasnije spustio slušalicu. Jer nije mi general Lovrić prijetio ni Slunjom, ni Surdulicom, ni karaulom u Kandaharu. Nije mi zapravo uopće prijetio. Rado, kaže, čita moje kolumne i neobično bi volio da prvom prilikom negdje popijemo kavu.
Poziv na kavu
Imam, naime, nekog iskustva s tim pozivima na kavu. Posljednji oduševljeni čitatelj mojih kolumni koji me tako zvao na prijateljsku kavu bio je Nikica Jelavić, jedan od bossova knežijskog klana, nakon jedne moje budalaste zajebancije oko njegova biznisa s mrtvačkim sanducima. Tada sam se izvukao saopćivši mu uplakanim ženskim glasom da mi je sin, zar niste čuli, bilo sinoć u Red Carpetu, ubijen negdje u bolivijskim Kordiljerima, u obračunu organizatora borbi ljama i mjesnih kladioničara iz Cochabambe.
Kavu s Nikicom Jelavićem, ugostiteljsku ponudu koja se ne odbija, uspio sam tako izbjeći – stigao majci sutradan dirljivi telegram sućuti i povoljna ponuda za masivni hrastov ljes s pleterom - ali lako je bilo s njima. Dečki s Knežije su bečki dječaci prema novozagrebačkom generalskom klanu iz Sarajevske ulice.
Ne kažem, svaka ozbiljna mafija ima svoju vojsku , od onih mrkih gorila s manistrom u ušima, pa do “čistača” i plaćenih ubojica, ali ovi dečki, ne znam kako bih vam rekao a da mi povjerujete, imaju baš pravu pravcatu vojsku, s uniformama, kasarnama, tenkovima i projektilima zemlja-zrak, uredno registriranu u Ministarstvu državne uprave i zavedenu u Poreznoj upravi kao Hrvatska vojska.
Jedno je, priznat ćete i sami, kad se dirnete u tetovirane štemere s pajserima, što se na zagrebačkoj periferiji bave kockom, noćnim klubovima i sklapanjem hrastovih sanduka, a sasvim drugo kad imate posla sa sopranosima koji imaju profesionalnu vojsku po NATO-ovim standardima i bave se poslovima osiguranja strateških interesa američkog kapitala, dakle popunjavanjem hrastovih sanduka. Ne znam, uostalom, za klan kojemu bi toliko bossova bilo po sudovima i zatvorima, a da se to u njihovu poslu i ne osjeti.
Evo, samo posljednji primjer, general Mladen Kruljac. Nije uhapšeni general bilo tko, čovjek je zapovjednik Kopnene vojske, bivši bokser za kojega smo i prije znali da ima prijeku narav, da bismo sad saznali kako se osim demoliranjem poslovnih prostora bavio i građevinskim zemljištem. A on je samo posljednji iz odebljeg sudskog spisa radnog naslova “Tko je tko u Hrvatskoj vojsci”.
Štoviše, ozbiljno je pitanje ima li uopće hrvatskih generala izvan crnih kronika : i sam general Lovrić svojedobno je optužen u aferi sa skrivanjem topničkih dnevnika iz Oluje. Pa ipak, Glavni stožer OS RH ne samo da je posve legalna udruga, već - manje je poznato - dobija i novac iz državnog proračuna.
Suđenja i istrage
Dobar dio osuđenih generala, dakako, zauzimaju oni koji su na sudu završili, hm, prirodom svog posla, poput – opet samo posljednji primjer – nekidan uhapšenog generala Đure Brodarca. Ili, prije njega, generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Tihomira Blaškića.
Da i ne spominjemo slavnog generala Branimira Glavaša, ili hladnokrvnog ubojicu generala Mirka Norca, predratnog sinjskog konobara. Kafanski kabadahija i ubojica bio je, međutim, i general Ivan Korade, predratni instalater centralnog grijanja, a Vladimir Zagorec, do rata pomoćni geodet, a od rata najodlikovaniji hrvatski general, osuđen je kao beskrupulozni pljačkaš dragulja.
Suđenja, istrage i svjetsku recesiju preživio je, recimo, general Ivan Čermak, do devedesetih serviser klima uređaja, danas valjda najbogatiji general u Europi, zatim nekadašnji terorist general Ivan Andabak, oslobođen optužbi za šverc drogom, kao i kolega mu general Ante Roso, potom legendarni general Ljubo Ćesić Rojs, bivši vozač autobusa, uz Kruljca najviši oficir među građevinskim poduzetnicima, pa general Damir Krstičević, optuživan za masakr u Mrkonjić Gradu 1995., danas uspješni biznismen, kao i general Miljenko Filipović, član raznih upravnih odbora spominjan u istragama nekih mafijaških ubojstava, ili Đuro Dečak, mjesni gostioničar koji je iz rata izašao kao bogataš. I, jasno, general.
Konačno, uz kafanskog štemera generala Kruljca, pod istragom se danas nalaze i zamjenik načelnika Glavnog stožera general Slavko Barić, zapovjednik logistike general Josip Stojković, šef Zapovjedništva za obuku general Ivan Jurić, pa i sam bivši načelnik stožera, general Josip Lucić.
Hrvatska ima ukupno, što umirovljenih, što aktivnih, nešto više od stotinu generala, a ja sam ih sad, na brzinu i nasumce, nabrojio dvadesetak. Čin generala kod nas, u svemu, ima otprilike isti ugled kao naslov “menadžera godine”. Ne dobija se, uostalom, taj čin tek tako, ne može hrvatski general biti neki šonjo s Vojne akademije.
Kad pročitate da je netko promaknut u generala, znate da je napravio ozbiljan posao. Taj bogami više ne instalira klima uređaje, niti nosi kave u onu sporednu sobicu u generalštabu, u kojoj sjede wise guys. Oni što ne mašu pištoljima u gostionici na svaku budalastu zajebanciju o njihovu biznisu, niti zovu na telefon da se raspituju za zdravlje uže obitelji. Već samo kažu da vas redovito čitaju, i pozovu na prijateljsku kavu.
- Hahaha, sjajno, odlično – srdačno se, ne trepnuvši, nasmijao načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga. - I šta kažete, ubio vas Knežijski klan na peruanskim Kordiljerima?
- Bolivijskim – ispravio sam ga oprezno. - Kraj Cochabambe, ima tome i par godina. Bilo na Red Carpetu, niste gledali?
- Ne, ne gledam televiziju, ja čitam samo novine – napomenuo je general Lovrić nehajno, kao usput.
- Da, da, baš ubijen. I bačen ljamama. Sve su zataškali – osvrnuo sam se oko sebe, pa nastavio tiše. – Među nama, sad pod mojim imenom piše Ante Tomić.
Primijetili ste valjda razliku?
- Strašno! – zgrozio se gospodin načelnik, pa duboko uzdahnuo. - Moram sad na sastanak Stožera, vidimo se onda na kavi?, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju