Pregledavajući aktualna politička zbivanja koja su prošlog tjedna potresla hrvatsku javnost, popularni Globusov kolumnist Boris Dežulović , u svojoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju osvrnuo se i na 10. prosinca, sudbonosni datum koji je obilježio Hrvatsku.
Kakav je to ludi dan bio, taj petak, deseti! Na kolegiju u sjedištu HDZ-a Jadranka Kosor je pripremala priopćenje o hapšenju Ive Sanadera , dok su u dnu velikog stola muškarci poluglasno komentirali vijest da je Robert Prosinečki postao novi trener Crvene Zvezde.
- Dajte, ljudi! Vlado, Luka?! - podviknula konačno premijerka. - Uhapsilo Sanadera, a vi o nogometu! Šeks, Bebić i društvo u dnu stola posramljeno su objesili glave, kad je iznenada upala tajnica, gospođa Štefanija. - Gospođo Jadranka, ja se ispričavam što vas prekidam, ali sasvim smo zaboravili da je danas deseti!
- Deseti?? - golemi se upitnik nadvio nad premijerkinom glavom i cijelim konferencijskim stolom. - Deseti prosinca – gledala je gospođa Šefanija u tucet mliječnobijelih očiju. - Na današnji dan je umro Predsjednik! - U jebote, stvarno! - skočila i premijerka i svi za stolom. - Imamo li vijenac? Koliko je sati? Brže, novinari su već tamo... fak, fak!
Kako smo mogli zaboraviti?! Minutu kasnije konvoj crnih limuzina izjurio je s Markova trga, zaustavivši se nakon pet minuta bjesomučne vožnje pred nekom malom cvjećarnicom. Ivan Šuker na brzinu izletio iz automobila i vratio se uskoro noseći ukusno aranžiranu ikebanu od purpurno crvenih ruža, s malim plastičnim mladencima na vrhu. - To je sve što su imali – kratko je objasnio Šuker, dohvatio flomaster i svilenu traku, pa se časak-dva kasnije okrenuo premijerki.
- Kako ono, na vrh mi je jezika...? - Franjo Tuđman – kratko mu odgovorila Jadranka, trenutak prije nego će se crni konvoj uz škripu kočnica zaustaviti pred mirogojskim arkadama. - Jesi li sigurna da je to danas? - pitala je zadihana premijerka gospođu Štefaniju, gledajući sablasno prazno groblje. Žive duše tamo nije bilo, ako se u žive duše ne računa Zdravko Tomac. Nijednog novinara, nijednog fotografa, nijedne kamere.
Da nije gospođa Štefanija mobitelom snimila kako predsjednica Vlade polaže cvijeće na crnu ploču, ne bi državna televizija ni imala prilog s Mirogoja. Ne bi se Hrvatska zapravo ni sjetila jedanaeste godišnjice smrti Otca moderne hrvatske države, da nije bilo gospođe Štefanije. Sic transit gloria Ćaćae.
Jedanaest godina kasnije, sjećaju ga se još samo uža obitelj i Zdravko Tomac: na dan njegove smrti, slučajno ili ne – a ni Richard Dawkins, da živi u Hrvatskoj, ne bi vjerovao u takve slučajnosti – glavna je priča da je u Salzburgu uhapšen Ivo Sanader, onaj njegov vjerni šef kabineta što je u međuvremenu postao kalif na mjestu kalifa, pa detuđmanizirao stranku i završio proces historijske tranzicije, od Bleiburga do Salzburga.
Bolno je tako simbolično završila jedna epoha: onako kako su nekoć najizvrsniji hrvatski muževi u dugačkim kolonama bježali preko Slovenije, da bi se u Austriji predali saveznicima, šezdeset pet godina kasnije najizvrsniji hrvatski muž opet bježi stazama kontrarevolucije, ponovo preko Slovenije u Austriju, da bi tamo završio u zarobljeništvu, čekajući da ga saveznici izruče vlastima u domovini.
Sve je isto kao nekoć, samo što Vođa križnog puta ovoga puta nije bauljao Slovenijom u dugačkoj koloni konjskih zaprega, već sam, u šminkerskoj kćerkinoj Volkswagen-bubi, sa Samsonite torbama i Bossovim odijelom obješenim nad stražnje sjedište. I što je sa sanducima državnoga zlata i kartom za Ameriku v žepu, ovoga puta u štakorskim kanalima ipak zaglavio.
Nisu ga sačekali mrki britanski oficiri, već mrki austrijski policajci, nisu ga sačekali na pustoj austrijskoj ledini, već na auto-cesti Villach-Salzburg, kod tunela Tauern, na naplatnoj kućici na kojoj će jednog dana stajati valjda spomen-ploča, “Zum Gedenken an den Unschuldigen Opfer der Salzburger Tragödie”, “u spomen na nedužnu žrtvu Salzburške tragedije”.