Najprije su došli po pedere – rekao bi znameniti njemački pastor Friedrich Gustav Emil Martin Niemöller, da se rodio hiljadu kilometara jugoistočnije i stotinu godina kasnije. Najprije su došli po pedere, ali nisam se bunio jer nisam bio peder – napisao bi danas pastor Niemöller na početku svoje glasovite i bezbroj puta citirane, a upravo nikad dovoljno puta ponovljene pjesme.
Čuvene stihove “najprije su došli po komuniste, ali nisam se bunio jer nisam bio komunist”, njemački je pastor napisao nakon Drugog svjetskog rata, sa strašnim iskustvom koje je bilo posve njegovo, privatno.
Bio je među egzaltiranim nacionalnim romanticima koji su 1933. oduševljeno dočekali Hitlerov uspon na vlast, vidjevši u njemu nadu za kršćansku Njemačku, nagrizenu rastućim ateizmom koji su dvadesetih širili socijaldemokrati i komunisti. Vrlo brzo shvatio je duboko protukršćansku narav novog režima, usprotivivši se nacifikaciji njemačke Protestantske crkve osnivanjem opozicijske Konfesijske crkve.
Nacisti su 'prirodno' odricali prava raznim manjinama. I svakoj u logoru namijenili posebnu boju, za homoseksualce - ružičasti trokut
Čak i tada, kao protestantska opozicija Hitleru, dijelio je, međutim, popularne antisemitske stavove svoga doba, izrugujući se prevrtljivosti i slaboj vjeri židova što su tih dana prelazili u kršćansku vjeru.
Shvatit će na kraju i njihove motive, ali ovaj put na teži način: zbog “protudržavnog djelovanja” i sam će završiti u koncentracionim logorima Sachsenhausen i Dachau, gdje će svjedočiti mučnom raspadu svih svojih uvjerenja. Na slobodu će izaći tek nakon sedam godina, tek koji dan pred kapitulaciju Trećeg Reicha, kad u logor uđu Amerikanci.
Strašno je važna ta činjenica, jer kad pastor Martin Niemöller piše kako se nije bunio ni “kad su došli po komuniste”, ni kad su došli “po socijaliste”, ni kad su došli “po sindikaliste” – i kako na kraju “nikoga nije bilo da se pobuni kad su došli po njega” – on te potresne stihove ne ispisuje kao retoričku, dobro promišljenu i efektnu opomenu, već kao tragičnu autobiografiju: kao vlastito, proživljeno i preživljeno iskustvo.
Strašno će ta činjenica biti važna svakome tko se u sljedećih sedamdeset godina bude zatekao u vlastitom toplom konformizmu, gledajući kako u susjedstvu “odvode komuniste”. “Komunisti” iz Neimöllerove pjesme su, jasno, metafora – i to točno onoliko koliko to u njegovom iskustvu nisu bili. Najzad, jednako će se u toj metafori prepoznati oni čije će susjede kasnije odvoditi i sami, vrlo dakle nemetaforički i stvarni komunisti: prepoznat će se tek kad na kraju pjesme dođu i po njih.
Da nije tako, ne bi riječi njemačkog pastora citirali svih tih sedamdeset godina, do dana današnjeg, svaki put kad su metaforički SS-ovci nemetaforičkim susjedima pozvonili na vrata. Da nije tako, ne bi riječi njemačkog pastora bile toliko često citirane uzalud.
Strašno je ta činjenica stoga važna i ovdje, danas, punih osamdeset godina nakon što je Martin Neimöller onako oduševljeno dočekao Hitlerov dolazak na vlast. I svaki pak put kad pomislite da je ta usporedba pretjerana, valja se sjetiti da je i tih ranih tridesetih jednako pretjerano zvučala vrlo bliska budućnost. Pastor Neimöller nama se, naime, ne obraća iz njemačke trideset treće, niti iz europske četrdeset šeste – on nam svoje stihove uvijek javlja iz naše budućnosti. Danas, mi ga tako čitamo iz dvije hiljade dvadesete, ili dvije hiljade pedesete, ali iz svoga vlastitog, a ne iz njegova iskustva. Iz vremena dakle kad se više nećete pitati kome to na vratima zvono zvoni: vama zvoni.
Najzad, referendum o ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene nije prvi stih Neimöllerove pjesme. Prvi stih pročitali ste sad već prilično davno, onih dana kad ste pojačavali televizore dok su vam odvodili susjede Srbe. Niste se, naravno, bunili, jer Bogu hvala niste Srbi. Ne bunite se tako ni danas, jer niste homoseksualci. Vi ste onaj muškarac ili žena što će biti zaštićeni Ustavom i zakonom – Hrvati, katolici, zdravi heteroseksualci. Većina.
Topla, ugodna većina.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA
