Nakon što su i na vratima od Ploča ugledali agente Guestapoa u dugačkim kožnim mantilima, Andrew i Susanne pokušali su tijesnim uličicama preko Prijekog izaći na parkiralište pod sjevernim zidinama. I tamo su, međutim, stajala dvojica agenata dubrovačke turističke policije. Spustili su se natrag na Stradun i posljednji put pokušali naći neki dućan što radi, kafić, galeriju, bilo što. Sve je bilo zatvoreno. Bilo je već jedan iza ponoći, i taman kad su odlučili prespavati u nekom portunu i tu sačekati zoru, prenuo ih je bat koraka po kamenim pločama. Uspaničeni, vratili su se na Stradun, pa krijući se od guestapovske patrole uspjeli izaći na porat. Izbjegavajući reflektore, šuljali su se uz zidine i stigli na Porporelu. Svjetla hotela Excelsior poput lanterne su im pokazivala put do slobode. Tako blizu, a tako daleko. Nije bilo druge: skinuli su odjeću i skočili u more.
Nakon desetak minuta borbe s valovima začuli su brodske motore. Onda su se motori ugasili i iz noći je izronio prodoran glas.
- Dobarveče - rekla je crna sjenka.
- Dokumente, molim vas. Pasports, pliz.
- Izvolite - rekao je ustravljeni Englez pružajući mu neporomočivu vrećicu što ju je držao u zubima.
- Hmdobro - rutinski je crna sjenka pod svjetlom ručne lampe prelistala dva pasoša.
- A računi?
- K... kakvi računi? - promucala je žena.
- Računi, gospođo. Bilo kakvi računi, ne pravite se glupi. Kupili ste valjda nešto, suvenir, neki akvarel, gipsanog Orlanda, popili ste kavu, sok, nešto, bilo što?
- Ah, to - lupio se muškarac u moru rukom po čelu.
- Baš smo vam htjeli prijaviti: u Gradskoj kavani nisu nam htjeli izdati račun. Neviđeni bezobrazluk! Rekao sam im: prijavit ću vas Poreznoj upravi, vi mi morate izdati račun! Ali oni...
- Ukratko - prekinuo ga je glas iz mraka - vi nemate kod sebe nikakav račun?
- Kažem vam... - promucao je nesretnik.
- Gospodine, izvolite se popeti na brod.
- Molim vas - zajecala je u to žena. - Doma nas čekaju djeca...
Tako su Andrew i Susanne Hughton, medicinski tehničar i bankarska službenica iz engleskog Birminghama završili u zloglasnim Lazaretima. Otkako je dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić donio uredbu o kažnjavanju gostiju koji posjećuju Dubrovnik i ništa ne troše , pa ustrojio Guest Police, Guestapo, a stare Lazarete preuredio u zatvor za jalove turiste, kroz njihove mračne i vlažne tamnice prošle su desetine hiljada ljudi, uglavnom stranaca. Gdje završavaju nakon višemjesečnog užasa u pretrpanim Lazaretima, vjerojatno se nikad ne bi ni saznalo da nisu progovorili Andrew i Susanne, dvoje od rijetkih koji su preživjeli dubrovački pakao.
Nakon tromjesečne torture u Lazaretima Guestapo ih je prebacio na Lokrum, “dubrovački Alcatraz”, odakle su nakon dvije godine deportirani u koncentracioni logor Svezanovac na Srđu, gdje su zajedno s tisućama svezanovačkih logoraša radili na gradilištu Dubrovnik Golf Resorta. Sve dok prije dva mjeseca uz pomoć britanske Vlade i elitnih specijalnih postrojbi SAS-a nisu uspjeli pobjeći i vratiti se kući, gdje su ih punih šest godina čekale dvije maloljetne kćerke. O sudbini ostalih - a procjenjuje se da je kroz Svezanovac prošlo između pedeset i stotinu hiljada stranih turista - još uvijek se ništa ne zna. Britanske vlasti strahuju da ih dubrovački Guestapo u manjim grupama raspoređuje po ostalim dalmatinskim turističkim destinacijama, od Zadra do Zaostroga.
Obitelj Hughton o svom je jezivom iskustvu napisala potresnu knjigu “Zimmer macht frei”, koja je uskoro postala apsolutni britanski bestseller. Tamošnja javnost zamjera im da su se obogatili na kostima svezanovačkih žrtava, ali njihov je motiv bio posve druge naravi: za šestogodišnji boravak u Lazaretima, na Lokrumu i Srđu Andrew i Susanne na kraju su iz Dubrovnika dobili uredan račun od gotovo šest milijuna funti. Dakako, bez PDV-a.
Nema besplatne šetnje
- Poznat mi je slučaj o kojemu govorite - rekao je dubrovački gradonačelnik Vlahušić novinarima BBC-a.
- Meni osobno, vjerujte, žao je tih ljudi, ali oni su, kao i svi turisti koji dolaze u Grad, na vrijeme upozoreni da će biti penalizirani svi koji samo šetaju Stradunom, a ništa ne koriste i ne plaćaju.
“Bit će penalizirani svi koji samo šetaju Stradunom, a ništa ne koriste i ne plaćaju!” - na vrijeme je, istina, upozorio gospodin Andro Vlahušić, izjavivši to prošlog ponedjeljka, na prvom ovogodišnjem kolegiju dubrovačkih komunalaca.
Nije, doduše, poznato hoće li se u budućnosti zaista ići na ustroj Guestapoa, preuređenje Lazareta u zatvor za škrte goste i ambiciozni projekt logora Svezanovac na Srđu, ali ne postoji novinarska mašta zlonamjernija i mračnija od uma s kojega je sišla rečenica o “penaliziranju turista koji ništa ne koriste”. I do sad su se najumniji naši turistički stratezi dovijali raznim načinima borbe protiv “nekvalitetnih turista”, ali nikome do sad nije sišao s uma koncept kažnjavanja ljudi koji bi se samo, eto, malo prošetali i divili ljepotama naših ubavih kamenih gradova. Jebala ih ljepota. Kao da je ikome ljepota kruha dala.
Za sada, pod pritiskom valjda Amnesty Internationala i kojekakvih svjetskih udruga za ljudska prava, gospar Vlahušić se zaustavio samo na tome da nekvalitetne turiste “penalizira” suhim zlatom kojim će se naplaćivati sam dolazak do Grada, pa će samo prolazak autobusa preko Ilijine Glavice - odlučio je komunalni kolegij - koštati dvije stotine eura. Time će, istinabog, biti penalizirani i putnici u autobusu koji su na Stradunu naumili nešto “iskoristiti” i “platiti”, ali oni će, kako stvari stoje, biti samo kolateralne žrtve. Sve i da su unutar zidina namjeravali “iskoristiti” i “platiti” samo javni zahod: na istom sastanku cijena te usluge podignuta je sa pet na cijelih deset kuna.
Poznato je, uostalom, da hiljade turista u Grad dolaze samo da se popišaju. Golemi su ljeti redovi pred vratima od Pila, svi se drže za trbuhe i cupkaju u mjestu, trpi đubrad još od Neuma, samo da se popiša u Gradu.
E pa sad će se, bogami, i usrati. Od cijene.