"Prije 34 godine na ovom je mjestu stajala građevina, velika i čvrsta kao utvrda. Za više od 2000 ljudi značila je spas i život u najtežoj i najmračnijoj vukovarskoj jeseni. Ovdje se rađalo i umiralo, dijelilo svjetlo i tamu, koricu kruha, ljubav, vjeru i nadu. Žene, djeca, starci, ranjeni branitelji, svi različiti, a svi jednaki u patnji, ali i sreći zbog zajedništva i ljubavi prema gradu i domovini. Danas nema utvrde, ostalo je tek betonsko pročelje koje je za nas mnoge oltar na koji prinosimo cvijeće, svijeće i poneku suzu, jer su oči već odavno suhe.
Prinosimo ljubav i sjećanja za sve čije smo grobove ovih dana posjetili, a posebno za one koje je krvnik skrio od naših očiju, za čije grobove ne znamo", riječi su kojima se Marija Šestan, jedna od brojnih vukovarskih majki koje još uvijek tragaju za svojim nasilno odvedenim i nestalim sinovima, prisjetila žrtava Borova naselja. Komemorativnim skupom ‘‘Žrtva Borova naselja za domovinu‘‘ kod ostataka Borovo Commercea, gdje se 1991. godine nalazila pričuvna bolnica i sklonište za civile, obilježena je 34. obljetnica sloma obrane ovog dijela grada.
To je mjesto ishodište još jednog ratnog zločina nad zarobljenim hrvatskim braniteljima i civilima za koji nikada nitko nije odgovarao. S tog su mjesta brojni odvedeni u logore, a brojni i na stratišta s kojih se nisu vratili i kojima se do danas ne zna sudbina. Među 328 osoba s područja Vukovara koje se još uvijek vode kao nestale, njih 54 je iz Borova naselja, a jedan od njih je i sin Marije Šestan, Tomislav, kojem je bilo 21 godinu kada je odveden u nepoznato. Gospođa Marija zna da ga je jedan oficir JNA izdvojio iz kolone prije raskrižja s cestom koja vodi prema Borovu Selu.
- Sine moj, pisala sam ti pisma i čekala te kao što su to činile i druge majke, očevi, supruge i djeca. Više ne pišem. Ruka mi je teška, prsti se koče, vid mi slabi, ali ti pišem u snu i mislim na tebe svaki dan, kao što to majke čine - rekla je gospođa Šestan, koja ipak živi u nadi da će za života pronaći kosti svojega sina.
Poput nje, Katica Majić traži svojeg sina Roberta, koji je teško ranjen nakon udara granate 31. listopada, zbog čega je završio u vukovarskoj bolnici, odakle je nakon pada obrane odveden i do danas nije pronađen. Od iste granate poginuo je Katičin suprug, Tvrtko, Robertov otac.
- Muža sam pronašla 1998. godine, a sina još tražim. Odnesen je na nosilima. Sestra Branka Maslov ga je izgurala, a onda su joj rekli da je slobodna i da je on sada u pravim rukama. Imao je 20 godina. Davor Purulić je bio s njim u sobi, razmjenjivali su mišljenja, pa su se zamijenili i za satove te se dogovorili da se nađu u Zagrebu, da zaruže i vrate jedan drugome sat. Tada je rekao Davoru: ‘Pronađi mi mamu i sestru Robertinu‘. Kći je tada imala 16 godina. Ja sam bila zarobljena u Novoj obućari, a kada sam razmijenjena, Davor me pronašao u Zagrebu i rekao mi da sve zna.
Rekao mi je i da je Robert znao da mu je tata poginuo, iako sam mu ja okretala glavu da ne vidi. Supruga je geler pogodio ravno u srce, a sinove zadnje riječi, prije nego što su ga odvezli u bolnicu, bile su: ‘Mama, bit će sve dobro!‘ Davor mi je ispričao da je Roberta netko u bolnici prozvao: ‘Majiću, dolijao si‘. Znao je da je gotovo. Kažu da je on bio u tom šestom autobusu. Samo iščekujem i želim naći sina, da znam gdje je, pa da onda ja odem. Ne daj mi Bože da odem, a da ne znam gdje je - rekla je uplakana gospođa Katica.
Milki Budimir je 19. studenoga 1991. ubijen sin Željko.
- Sina sam sahranila, i to je velika radost; ne možete ni zamisliti da se možete radovati mrtvom djetetu, ali radujete se jer barem ima svoj grob. Još tražim brata Ivana Mažara. Sve se nadam da će i njega uskoro pronaći, možda je negdje na Petrovačkoj doli. Bol je svake godine sve veća. Kažu da godine liječe rane, ali nije istina, one samo dodaju. Svaka godina dodaje svoju ranu - rekla je ova žena.
Prema podacima vukovarskih stradalničkih udruga, u trenutku okupacije, 19. studenoga 1991., u Borovo Commerceu nalazilo se oko 800 civila i ranjenika, a nakon ulaska agresora u taj prostor nasilno je odvedeno, mučeno i ubijeno 115 branitelja i civila. Na sam dan okupacije u Borovu naselju ubijena je 51 osoba.
- Bilo bi dobro da ova vukovarska priča dopre do onih koji imaju lude ideje o ratovanju, koji i danas diljem svijeta iniciraju ratne sukobe. Neka Vukovar svima bude upozorenje. Zato moramo govoriti o žrtvi Vukovara, strahotama koje su se dogodile da bi se nove generacije upoznale s onime što se ne smije dogoditi nijednom narodu. Kada vidimo što se danas događa u Ukrajini, moramo se zapitati - zar nikome Vukovar nije bio dovoljan? - rekao je Ivan Bosančić, vukovarsko-srijemski župan, dok se Marijan Pavliček, gradonačelnik Vukovara, osvrnuo na činjenicu da vlasti u Srbiji i dalje odbijaju otvoriti arhive u kojima bi se pronašla istina o nestalima.
- Dok je ova vlast u Srbiji, bojim se da suradnje neće biti, ali mehanizam Hrvatske postoji u smislu uvjeta daljnjeg napretka Srbije u EU, kao i pitanja ratne odštete logorašima. Mislim da ne mogu ići prema ulasku u EU dok se ta pitanja ne riješe - rekao je Pavliček.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....