Nekoliko dana prije početka operacije Oluja, na Brijunima je održana sjednica političkog i vojnog vrha Hrvatske, na kojoj su razmatrani svi segmenti te ključne oslobodilačke operacije. Održana je u ponedjeljak, 31. srpnja 1995. u nekadašnjoj najpoznatijoj Titovoj ljetnoj jadranskoj rezidenciji. Taj sastanak dugo je vremena bio metom haških istražitelja koji su u njemu prvo iščitavali, zatim tražili “zločinački pothvat” te je korišten kao jedan od glavnih kompromitirajućih dokaza na suđenjima generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku, a i Srbija je u svojoj protutužbi protiv Hrvatske za genocid na suđenju pred ICJ-em koristila “brijunske transkripte” kao svoj agrument, mada su oni, na kraju balade, odbačeni kao dokaz iz predmeta na Haaškom sudu i u slučaju hrvatskih generala i u slučaju srbijanske protutužbe. Kada su se materijali pojavili na Haaškom sudu, u Hrvatskoj je podignuta velika prašina oko toga tko ih je dostavio Haagu. Bilo je čak optužbi za veleizdaju, tražile su se “vještice”. Dio hrvatske javnosti za to je optuživao tadašnjeg predsjednika Stipu Mesića, jer su transkripti došli s Pantovčaka, dok je Mesić odgovarao kako je Tomislav Karamarko “transkripte predao Haagu”. No, kako bilo, taj sastanak na kojem je sudjelovao predsjednik Franjo Tuđman s generalima koji su bili uključeni u razradu operacije Oluja, sada je zanimljiv povijesni transkript kao važan dokumnet vremena za proučavanje tog presudnog događaja za noviju povijest Hrvatske.
Sastanak na Brijunima u sali gdje i Tito održavao sastanke sa svojim najbližim suradnicima, otpočeo je u 10 sati i 50 minuta i trajao je do 12 i 40.
Na početku je predsjednik Tuđman kazao kako se cijela operacija Oluja osmišljavala i kao pomoć blokiranoj bihačkoj enklavi.Tuđman nadalje upozorava da se za sada ne može akcije proširiti na Podunavlje i Baranju jer “se i ti naši prijatelji boje da Jugoslavija ne uđe u rat u cjelini, a s njom i Rusija, pa prema tome opći rat. Prema tome, istok bismo pustili totalno na miru, a morali bismo riješiti i jug i sjever”.
Tuđman tada izgovara rečenicu koja je kasnije bila često predmet spora i s kojom se u Srbiji najviše mahalo, mada se odnosila na kapitulaciju Krajine. “Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu, odnosno da ono što nećemo odmah zahvatiti da mora kapitulirati u nekoliko dana.”
Admiral Davor Domazet Lošo se prvi nadovezao kako je sadašnja situacija i u Bosni i u okupiranim dijelovima Hrvatske izuzetno povoljna za nas, “za izvođenje radikalne operacije za oslobađanje okupiranih dijelova”.
Nakon toga iznosi obavještajne podatke o stanju u “Krajini”: “Njihova mobilizacija je samo 17 posto, podatak od jučer. To govori o rastrojstvu i sada im je prvo pitanje kako pobjeći, a ne kako se boriti. Ukupne snage na ovom području su sljedeće - 7. korpus koji ima 7 tisuća ljudi. 15. korpus Lika ne više od 6 tisuća, Kordun s pojačanjima 4,5 i Banovina ima 5 tisuća”.
Vodi se nadalje razgovor o mogućem odgovoru srpskih snaga na istoku Hrvatske te kako odgovoriti na moguća raketiranja Osijeka, Županje i Vinkovaca.
Zato Tuđman kaže: “Razumije se, to može dovesti do toga da oni granatiraju Osijek ili Vinkovce. Dvojim da bi pošli u osvajanje Osijeka”. No, general Zvonimir Červenko ipak pita predsjednika Tuđmana: “Ako oni počnu granatirati Osijek, što učiniti gospodine predsjedniče?”. Tuđman opet ponavlja: “Ne smijemo dati povoda Jugoslaviji da stupi u rat, razumijete?”. Na to general Zagorec kaže kako “bi bio povod da mi dolje krenemo”, misleći očito na Podunavlje i Baranju.
Predsjednik Tuđman je ljut. “Bilo bi glupo da idemo istovremeno na istočnu Slavoniju i Baranju, tu bismo izgubili podršku onih prijatelja koji nas podržavaju suzdržano. Ako tuku Osijek, oni će se iskompromitirati politički pred svijetom.”
Uz to napominje generalu Červenku kako “moramo Abdića prisiliti da stane na našu stranu i da prema Velikoj Kladuši ne naiđemo na protivničke snage, nego na muslimane koji će stati na našu stranu.
General Červenko kaže kao je bio s s Abdićem i “razgovor je obavljen”.
Predsjednik Tuđman nakon toga želi detalje o samoj akciji. “Koliko bi ta prva etapa trajala?”.
Davor Domazet: “To je dva do tri dana, dva dana, najmanje, ne, neće više”.
Javlja se general Ante Gotovina sa svojim planom: “Ja imam jedan prijedlog (...) a ne ide iz istoka prema zapadu, tj. iz BiH, već s postojećih položaja Bosanskog Grahova, i isto tako šireg područja Glamoča.Predsjednik Tuđman je zadovoljan izloženim planovima te kaže kako “ne smijemo učiniti ništa nepromišljeno, ali treba poći od toga da smo postigli uspjehe, od zapadne Slavonije, i sada u Bosni, da smo stekli povjerenje naroda, da imamo raspoloženje vojske, da imamo potporu i dobrog dijela svjetske javnosti, a demoralizaciju protivnika toliku da ne može biti veća. Prema tome, treba nam i smjelosti. Znači, nije samo da imamo pod kontrolom, nego da što prije zauzmemo i da dobije malo, da mu platimo. Prema tome ništa avanturistički, ono što bismo pretrpjeli gubitke da bismo postigli uspjehe. Ali, mislim da nam je politička situacija toliko povoljna da to moramo imati u glavi i u Knin ući što prije”.
Tuđman navodi kako srpske snage nisu uspjele poslije Bljeska “osvojiti Oraški džep, a to im je trebalo kao lijek, da ostvare nekakvu pobjedu kako bi stvorili granicu na Savi. Tako da je to znak poprilične njihove bespomoćnosti”.
Predsjednik Tuđman pita generala Gotovinu je li je moguć udar na Knin. General Gotovina ga uvjerava da “možemo jako precizno djelovati po Kninu, bez da ciljamo u vojarnu, u kojoj se nalazi smješten UNCRO”.
Admiral Domazet naglašava kako general Gotovina ide istočnim smjerom, “zauzimamo Velebit i Gračac, stavljamo pod nadzor i komunikaciju, a ovdje ostavljamo prostor. Ne treba bitno mijenjati korekciju plana, samo neki pravac, a ovdje presjecamo, ovo sjeverno i južno od Plitvica, i stvaramo uvjete da oslobodimo Slunj kao koridor, kao takav, tako da će se 5. korpus moći usmjeriti u jednom i drugom pravcu. Mislim da neke velike korekcije sada nisu potrebite, samo završna priprema, dva, tri dana”. Predsjednik Tuđman napominje: “Da blokiraš Gračac imaj na umu da može biti takva situacija, panika u Gračacu da što prije uđeš, javiš da si ušao u Gračac, jer će to djelovati psihološki u takvim situacijama, psihološki utjecaj pada pojedinih mjesta je veći negoli da dva dana tučeš topovima”.
Nakon toga raspravljalo se o pravcima kojima bi se krajinska vojska i civili mogli povlačiti. General Zagorec kaže: - Mi bismo njima, predsjedniče, morali otvoriti džep, oni će morati negdje bježati, prema Kninu neće, prema Kostajnici, moramo otvoriti negdje džep gdje će pobjeći - Dvor na Uni. Miroslav Tuđman pita da li na radiju da se prenosi poruka koji su im putevi otvoreni za izvlačenje?
Predsjednik Tuđman predlaže “trebalo bi reći - ne da su im otvoreni, negoli da je opaženo da se civili izvlače tim i tim putevima”. Ministar obrane Gojko Šušak uključuje se u raspravu te pita Gotovinu i Markača, koliko im vremenski treba do spajanja?
Ante Gotovina: Po meni je potrebno četiri dana s dvije strane.
Mladen Markač: Osam do devet dana sve skupa, ako general Gotovina ima četiri dana rada, znači da se spusti, da napravi ovu operaciju, mi smo predvidjeli četiri dana da bismo došli ispred Gračaca.
Predsjednik: To nije osam dana, nego treba istovremeno poći, pa znači za četiri dana.
Mladen Markač: Pitanje je kilometraže gospodine predsjedniče: Mi sve radimo na nogu, pješaštvo je na cesti, nema komunikacije.
Predsjednik: Kolika je to kilometraža?
“18 km od sadašnjeg položaja do Gračaca.”
Predsjednik: Ne trebate za 18 km četiri dana.
Mladen Markač: To je konfiguracija tla, to se ide pješice. Do granice ima isto toliko.
Ante Gotovina: Mi smo skratili s ove strane, i ja sam točno na 20 km od Otrića.
Ministra Šušak pita Tuđmana “možemo li mi imati vašu suglasnost, ali s time da onda idemo i u rizike ako izgubimo”. Šušak predlaže da se već nakon prvog dana operacije “po Benkovcu, Obrovcu riskiramo baciti letke s nečim što bi moglo i nastradati, ali da znademo onda unaprijed da je to nešto što smo riskirali, ali ih pozvati u vaše ime, kakav god letak napravili, nakon prvog dana operacije, u njemu pokazati putove kojima se mogu izvlačiti, napraviti tako da se izazove pomutnja još duplo veća”. Šušak smatra da bi to imalo veliki psihološki učinak. Mirioslav Tuđman pak smatra “da oni slušaju više radio i televiziju nego letke. Bolje je ići preko radija i televizije”. Predsjednik Tuđman presjeca spor. “Preko radija i televizije, ali i s letkom”.
Gojko Šušak kaže: - Predsjedniče, ja isto predlažem koliko je god Markač sposoban njih nagovoriti na provokacije, njega oni po Velebitu mogu negdje gađati, to nam neće biti neko pokriće. Norac skupa s njime bi trebao isprovocirati da možda i po Gospiću ili nečemu lupnu dvije granate. Mislim, treba po naseljenom mjestu, tamo gdje je Markač, to je pod Velebitom, mogu lupati cijeli dan. Svi su unutra, i Norac je unutra, i Markač je unutra.
- Onda ćemo gospodo ovako - nastavlja Tuđman. - U četvrtak (3. kolovoza) ću ja doći u Zagreb, a pregovori će se voditi u Ženevi u četvrtak, a vi dotle sve pripremite. Šušak dobacuje: - I za petak (4. kolovoza), ja mislim da bi Gotovina toga trebao biti nasvjesniji, da i Gardijski zdrug i svi oni koji trebaju ići, svi su oni na odmoru već. Ministar obrane nastavlja: - On (misli na UN-ovog predstavnika Yasushija Akashija) govori o granici Bihaća i srpske krajine, nema Hrvatske u sporazumu. Ja u Ženevu išao ne bih.
Tuđman ipak opovrgava: - Idemo u Ženevu zato da prikrijem ovo, a ne da tamo razgovaram. Neću poslati ministra, nego ću poslati pomoćnika ministra unutarnjih poslova. To je u četvrtak. Prema tome, da prikrijemo ovo što spremamo za dan poslije. Tako da im suzbijemo bilo kakv argument u tom i takvom svijetu da mi nismo željeli razgovarati, nego smo željeli samo ono što... Znači, poduzet će Rusi u UN-u sve moguće da se utječe na Zagreb da se suzdrži. Da hrvatska ofenziva, prije svega da hrvatski Srbi odustanu od ofenzive na Bihać. Rusi su isto protiv akcije bosanskih Srba, da bi to kompliciralo i vodilo ne samo diplomatskom sporu.