Tijekom pandemije covida-19 postalo je zanimljivo kako se koriste znanstveni argumenti za obranu javnih politika kako se kome sviđa. Isti "znanstveni dokazi" mogu se koristiti na dva potpuna različita načina kako bi se potkrijepile teze koje se nalaze na suprotnim polovima oprečnih logika.
Mnogi gorljivi pobornici tvrdog lockdowna vole isticati primjere Bergama i Manausa, gdje je umrlo puno ljudi od zaraze, kako bi pokazali gdje nas može odvesti epidemiološko opuštanje. Pustimo sad na stranu to što propagatori radikalnih mjera sada prešućuju Bergamo jer su tamo stali i slučajevi i smrti, te se osvrnimo na logiku koja kroz pomor u Manausu zaziva produživanje lockdowna po svaku cijenu.
Logika zastrašivača kad je Manaus u pitanju zvuči ispravno: ta je sredina još u prvom dijelu godine dosegnula okuženost od ogromnih 76 posto. Ipak, niti tako visoki udio zaraženih nije osigurao imunitet krda jer je očigledno da u tom brazilskom gradu ponovo jako rastu i slučajevi i smrti.
Mnogi, čak i protivnici lockdowna, zaboravljaju kako je radna verzija znanstvenog rada koji je dokazivao 76-postotnu okuženost Manausa u rujnu žestoko napadnuta od dijela medicinske i znanstvene zajednice upravo zato što je u tom trenutku tih velikih 76 posto značilo da je Manaus dosegnuo hipotetski imunitet krda. U tom trenutku su slučajevi i smrti u Manusu stali, što nije odgovarala narativu epidemioloških radikala. Osporavali su 76 posto. Pobornici lockdowna bojali su se da će slučaj Manaus dokazati kako ipak postoji imunitet krda jer, prema njihovim vjerovanjima, bolje je plašiti građane kako se imunitet krda kod zaraze covida-19 uopće ne može postići. Nakon što su slučajevi u Manausu ponovo počeli rasti, pobornici lockdowna sa zadovoljstvom su prigrlili dokaz kako niti okuženost od 76 posto nije jamstvo sigurnosti. No, u toj logici zaboravljaju kako nije poanta epidemiologije zastrašivati nego utvrditi kako smanjiti broj smrti. A to ne možete, ako zaključke izvodite temeljem grešaka.
Problem je, naime, sa 76-postotnom okuženošću u Manausu što je ona konstruirana temeljem podataka o udjelu pozitivnih na testiranjima na antitijela među donatorima krvi. Davatelji krvi u Manausu su u ožujku imali prema antitijelima okuženost od 5 posto, a taj udio je u travnju narastao na 40 posto. Nakon što su te podatke prilagodili za dob, spol, osjetljivost testova te procijenjeni pad antitijela tijekom vremena, zaključili su kako je okuženost u Manausu do sredine godine narasla na 66,2 posto odnosno nešto kasnije na 76 posto. Radi se o ekstrapolaciji podataka kod koje je moguća vrlo velika greška. Davatelji krvi nisu reprezentativni dio populacije, a procjena brzine pada antitijela još je osjetljivije pitanje. Pritom ugledni brazilski epidemiolozi upozoravaju kako su mnogi u Manausu mnogi postali donatori krvi kako bi doznali svoj serološki status jer su siromašni te si sami nisu mogli priuštiti testiranje. No, iako je slavno istraživanje koje je "dokazalo" okuženost 76 posto populacije primljeno vrlo skeptično kod tamošnjih znanstvenika i liječnika, ipak je postalo udarni internacionalni argument lockdownera. Manaus sigurno nije uzorna epidemiološka sredina. Imaju zastrašujući broj smrti. To je grad s malim brojem jedinica intenzivne skrbi koji nije služio samo urbanoj sredini nego Amazoniji, regiji 3,5 puta većoj od Kalifornije. Šokantne slike masovnih grobnica u Manausu mogu se, dakle, objasniti na više načina. Možda čak i zaraznijim sojevima, no, ipak, Manaus ne bi trebao biti moneta zastrašivanja. Jedna druga ozbiljna studija "SARS-CoV-2 antibody prevalence in Brasil" utvrdila je sredinom godine okuženost od oko 14, a ne 66,2 posto! Što ako je ona točna? Trebamo li i dalje poricati postojanje prirodne okuženosti kako bi što više zastrašili?
Jedan od novijih argumenata zašto bi s velikim strahom trebali pristajati na najradikalnije epidemiološke mjere jest pojava novih mutacija SARS-CoV-2 virusa. Riječi poput "mutacije" i "sojevi" postale su izrazito često korištene nakon što je britanski premijer Boris Johnson izišao s javnom porukom kako se pojavila mutacija koja je 75 posto zaraznija nego sadašnja. Iako je u tom trenutku pretežiti dio znanstvene zajednice bio skeptičan prema tako rezolutnom zaključku, to je trenutačno postalo nevažno jer je u zapadnom svijetu općeprihvaćena jednostavna teza: stigao je puno zarazniji soj koji će ubrzati širenje zaraze, donijeti novu preopterećenost zdravstvenih sustava te tako uzrokovati novi val smrtnih slučajeva, pa stoga treba poduzeti što je god moguće da se to spriječi - od karantene za putnike iz regija sa zaraznijim sojevima, do pojačanja lockdowna. Međutim, uz te nove zaraznije sojeve zaraza je u Johnsonovoj uspaničenoj Britaniji usporila. Nakon što su dokazani zarazniji sojevi, pojavila su se i istraživanja koja su ukazala na mogućnost da su pojedine mutacije smrtonosnije, a pojedini znanstvenici počeli su tvrditi da su pronašli mutacije na koje ljudska bića teško uopće mogu razviti imunitet.
Ne treba dvojiti u izvrsnost znanstvenika koji su kroz otkrivanje mutacija i njihovo uvezivanje s epidemiološkim podacima došli do zaključaka o višoj zaraznosti i smrtonosnosti virusa ili su pak postavili tezu o puno višim stopama reinfekcija kod pojedinih sojeva. No, problem je javna interpretacija dokaza iz tih istraživanja. Dokaz više zaraznosti ili smrtnosti pojedinog soja nije sam po sebi ultimativni razlog trenutačnog zaoštravanja mjera.
Uzmimo za primjer tehničke brifinge koje Public Health England priprema za donosioce odluka. Tehnički brifing 5 datiran s 14. siječnjem donio je tako detaljnu analizu novih varijanti SARS-CoV-2 virusa. Impresivna je to sinteza znanstvenih istraživanja i podataka koje može prikupiti britanski zdravstveni sustav. U kratkom sižeu pod naslovom "Epidemiološki nalazi" za donosioce odluka donijeli su zaključke o višoj zaraznosti novih zabrinjavajućih varijanti virusa u odnosu na dosadašnje. Pratili su sve skupa ogromnih 184 tisuće slučajeva, od kojih je oko polovine bilo zaraženo novim varijantama, a inicijalna analiza napravljena je 8. siječnja 2021. godine. Na prvom manjem dijelu obrađenih slučajeva čak je bilo više mrtvih u grupi sa standardnim soje virusa - 26 prema 25 smrti (po 0,17 posto). No, 11 dana kasnije utvrdili su 104 smrti zaraženih novom varijantom te 65 smrti kod zaraženih ranijim varijantama. Iz toga su izveli zaključak kako su novi sojevi u tom trenutku epidemije smrtonosniji. To je nesporno. No, ti smrtonosniji mutanti su značili smrtnost od 0,2 posto, dok je smrtnost od uobičajenih virusa bila 0,1 posto. Tih 0,2 otprilike je na razini izračuna globalne stope smrtnosti koju je napravio ugledni i znanstvenik sa Stanforda John Ioannidis. Njemu su pak mnogi lockdowneri zamjerali kako njegove procjene stope smrtnosti u odnosu na ukupni broj zaraženih podcjenjuju stvarnu opasnost. Kako onda tumačiti podatke o dokazano smrtonosnijem soju, pogotovo ako morate voditi računa o dinamici širenja zaraze, rastu okuženosti te sve većem broju cijepljenih? Koliku razinu straha treba odrediti kao onu prihvatljivu; da li onu za koju će vam reći da ste humanist jer se dovoljno "ispravno" bojite i plašite sve oko sebe?
Problem je beskompromisnog zastrašivanja radi opravdanja što žešćih epidemioloških mjera kako one ne vode brigu o mogućim posljedicama. Kolateralne žrtve zastrašivačima nisu važne. Broj osoba teško narušenog zdravlja i mrtvih zbog toga jer nisu mogli obaviti pravovremeni pregled i(ili) dobiti odgovarajuću terapiju, zbrajat će se godinama. Koliko će se povećati stopa smrtnosti brojnih teških kroničnih i akutnih bolesti? Svjetska zdravstvena organizacija već je upozorila kako je diljem Europe zabilježen "katastrofalni utjecaj" pandemije i mjera na zdravstvene sustave po pitanju skrbi za oboljele od raka. Tvrde kako je šansa za preživljavanje smanjene za stotine tisuća bolesnika.
Nemojmo se lagati. U konačnici ćemo morati usporediti izgubljene godine života zbog infekcije SARS-CoV-2 virusom s izgubljenim godinama života ljudi koji su na različite načine bili žrtve previše strogih mjera ili krize koja ipak nije morala biti toliko duboka da su mjere bile razumnije.
Nisu bitne samo izgubljene godine života. Kolateralne ljudske žrtve lockdowna raznih su profila. Prosvjetne vlasti New Delhija izvijestile su krajem ovog tjedna kako im je nakon lockdowna nestalo 10 posto učenika i studenata. Hindustan Times piše kako se njih 166 tisuća nije vratilo u škole i na fakultete. Radi se pretežito o siromašnima koji si nakon lockdowna više nisu mogli priuštiti ostanak u velikom gradu. Oni su vrh ledene sante problema uzrokovanih lockdownom u toj velikoj zemlji. Deseci milijuna urbanih migranta izgubili su i prihode i ognjište, vratili su se na selo. Vertikalna protočnost u indijskom društvu unazađena je možda i za nekoliko desetljeća. Govorimo zemlji koja je zabilježila samo 111 smrti na milijuna stanovnika. Šesnaest puta manje nego Belgija.
Možemo vjerovati kako nije pretjerano bitno to što uredi za nacionalne statistike upravo bilježe zastrašujuću razinu rasta anksioznosti. Ili pak pad strahoviti pad potrošnje. Neki će reći da su takvi i slični minusi manje bitni od zaustavljanja zaraze, iako i oni indirektno mnogima skraćuju život. National Bureau of Economic Research Sjedinjenih Država izašao je s procjenom od 800 tisuća dodatnih smrti zbog ekonomske recesije tijekom pandemije. To što se dešavalo u Sjedinjenim Državama imalo je puno snažniji učinak na smrtnost i smanjenje očekivanog trajanja života nego klasične krize. Tih 800 tisuća dodatnih smrti brojat ćemo prema NBER-u tijekom sljedećih 15 godina. Teško je razumjeti one koji misle da to nije važno.