Dan nakon katastrofalnog nevremena Čazma izgleda kao prizor iz filmova apokalipse. Na cesti leže prevrnuti kamioni, kuće su bez krovova, stabla su porušena, a gradom jure vozila vatrogasaca, Hrvatske gorske službe spašavanja i Hrvatskog Crvenog križa. Dijelovi grada još uvijek su jučer prijepodne bili bez struje i vode. Neki su ipak dobili električnu energiju, no nisu ju se usudili uključiti jer su im instalacije natopljene vodom. Ni najstariji Čazmanci s kojima smo razgovarali kažu da ne pamte ovakvu katastrofu, a sve dodatno pogoršava kiša koja i dalje jako pada i nitko ne zna kada će se stanje normalizirati.
Već na ulazu u grad nailazimo na strašan prizor. Kuća Branka Tomaševića uništena je tijekom silovitog vjetra koji je u svega desetak minuta poharao ovaj kraj. Iako su kao privremenu mjeru stavili plastičnu ceradu na krov, vjetar je danas i nju otrgnuo. Kiša tako i dalje pada u kuću bez krova, a šteta je svake minute sve veća.
‘Bilo je strašno‘
- Ovdje je ležala moja nepokretna majka. Nju smo morali premjestiti u dom. Mi smo se preselili u pomoćni objekt kod kuće. Bilo je strašno. Šteta je jako velika - govori nam Branko, 66-godišnji umirovljeni časnik Hrvatske Vojske i branitelj. Prije dvije godine obnovio je krov stare kuće, u to je uložio deset tisuća eura. Od mirovine od 4.000 kuna sada će to teško moći ponovno. Ipak, kaže, ne gubi nadu, kao što ju nije gubio ni u najstrašnijim, ratnim vremenima.
- Najvažnije je da smo svi živi. Ovakvo nešto ne pamtim. Znam da nas je 1987. pogodilo jako nevrijeme, tada nam je vjetar odnio dio krovišta, ali ovako gadno nikada nije bilo. Nas četvero sada živi u ovom malom prostoru, nemamo struje i tko zna što nas još očekuje. Neću lagati, nisam bojažljiv, ali ovo nas je sve stvarno preplašilo - kazuje nam.
Vatrogasna kola pod rotirkama dolaze u kuću 86-godišnje Ane Ivačević. Starica živi sama, a nevrijeme joj je odnijelo gotovo čitav krov. Marija Juzbašić i Ivan Tomašević, zaposlenici Crvenog križa, obilaze ugrožene pa nam već s ceste govore: "Došli smo samo pogledati, ispalo je da je ovo hitan slučaj".
Gospođa Ana je, naime, čitavo vrijeme sama u kući koja prokišnjava, nema struje, a upalila je peć kako bi si pripremila obrok. Nije znala koga i kako pozvati u pomoć. Vatrogasci su smjesta reagirali, krovište je privremeno pokriveno ceradom, a Crveni križ ponudio je gospođi Ani svaku pomoć u obliku smještaja ili toplih obroka.
- Ne znam hoću li više moći živjeti ovdje. Jako mi je teško. Bila sam u kući, sve se treslo, jako sam se bojala - kroz suze nam govori.
Pomoć stanovnicima
Zaposlenici Crvenog križa pružaju i nužnu psihosocijalnu pomoć, a Marija je dio Interventnog tima iz Zagreba. Kažu kako obilaze starije i obitelji, gledaju kako se može pomoći, jer ovo je situacija bez premca na ovom području. Ističu da je u prvoj fazi najvažnije vidjeti kako su ljudi te što im je najosnovnije.
A svi s kojima smo razgovarali kažu da je situacija jako teška, ali da je "glava na ramenu" najvažnija, odnosno da je velika sreća u nesreći što nitko nije poginuo, jer vremenski su uvjeti bili uistinu zastrašujući i razorni.
Razgovaramo o tome s Brankom Devčićem koji nam pokazuje gotovo nevjerojatan prizor. Čitava njegova pomoćna zgrada u kojoj je držao alat i već spremio drva za ogrjev uoči predstojeće zime nestala je s lice zemlje, ostali su tek temelji i dva zida. Vjetar je bio toliko strašan da je razrušio konstrukciju, pobacao crjepove, pokidao drvene grede... Pas Ben sakrio se negdje i izbjegao smrt pod navalom prirode.
- Ništa ovakvo nikada nisam vidio. Djeca su bila sama kod kuće, jako su se uplašili, još uvijek su u šoku. Kažu da se cijela kuća tresla - govori nam dok njegov mališan trčkara dvorištem i nagurava nogometnu loptu. Dinamovac je, s osmijehom nam kaže, a najbolji igrač mu je Mislav Oršić. Na trenutak se nasmiješi, ali brzo povuče u sebe, kao i starija sestra, priznajući da su se jako bojali. Tješimo ih da je najgore, nadamo se, prošlo. No, svjesni su da će proći mnogo vremena prije nego što se budu mogli vratiti svojoj kući. Krov je uništen, stropovi i instalacije natopljeni su vodom, stanje namještaja je upitno...
‘Ovo se nikada nije dogodilo‘
Na lokalnoj autopraonici pored koje i dalje stoje prevrnuti kamioni susrećemo simpatičnu Nikolinu. Došla je, kaže, provjeriti štetu. Metalna konstrukcija izdržala je, ali ne može se načuditi prizoru višetonskih tegljača koje je vjetar prevrnuo kao su od papira.
- Ne, nikada, nikada se ovo nije dogodilo. Strašno - kazuje nam šokirana.
Unatoč jakoj kiši i vjetru, stanovnici Čazme i okolnih naselja odmah su krenuli u sanaciju štete, svjesni da nema vremena za čekanje jer nove kiše nanose novu štetu. Vidi se onaj poznati duh solidarnosti kojeg stanovnici naše zemlje uvijek pokazuju u situacijama katastrofa. Jedni drugima nose crjepove, razmiču uništene krovove i pile srušena stabla. Građevinskog otpada na svakom je uglu, a komunalne službe čine sve što mogu kako bi ih raščistile. Sada je najvažnije, kažu, obnoviti domove jer zima je pred vratima. Neki su se morali preseliti kod rodbine. Uistinu nešto što Čazma ne pamti.
Ono što im je najvažnije jest pomoć grada i države, jer sami ovo neće moći iznijeti. Kažu, ne nadaju se mnogo, ali sve što im netko ponudi sada je itekako dobrodošlo i potrebno.
