"Oni nas mrze", standardna je HDZ-ova mobilizacijska krilatica uoči svakih izbora.
Je li Andrej Plenković i sad jednostavno pribjegao toj staroj, provjereno dokazanoj metodi lake mobilizacije HDZ-ovaca ili je ovaj put uvjeren, onako duboko u sebi, kako je slučaj "Tri majmuna" sistemski i nacionalno važan, da su pucnjava na Markovu trgu i budalaštine iz riječkog kafića zbilja povezani događaji, da je stupanj gnjeva prema HDZ-u danas bitno veći nego inače, da je stvar najednom eskalirala dotle da valja uzbuniti vijeća za medije i razne pravobranitelje?
Bolja je varijanta svakako ona prva prema kojoj je Plenković - svojim bez dvojbe pretjeranim reakcijama - namjerno pokrenuo uhodani stroj proizvodnje prigodničarske netrpeljivosti koji služi tome da se u svakom izbornom ciklusu odmah u startu učvrste dva tobože silno različita pola - obično HDZ i SDP - i onda oni u tom preglumljenom pripetavanju potroše do izbornog dana čitav prostor ostatku aktera i razdijele sav politički kolač.
Puno je, međutim, problematičnije ako je Plenković do kraja autentičan i iskren u načinu na koji ovih dana povezuje fenomen opasne mržnje sa sporadičnim izljevima političkog antagonizma. Nije dobro ako je političar koji se i inače prečesto javlja s prosvjetiteljskim stavom ("ovo morate znati", "ovo je bitno" itd.) najednom ušao u tmurnu spiralu samouvjeravanja kako je borba za sveopće prihvaćanje "Plenkovićeva HDZ-a" kao nečega neprikosnovenog, što se ne treba preispitivati i što se ne može ni s čim uspoređivati, da je to ta bitka koju on primarno treba dobiti.
Ne dakle prije svega bitka za bolje i pravednije društvo, nego borba za bolju i po njegovu uvjerenju pravedniju percepciju njega i njegova HDZ-a. HDZ-a koji nema negativan kontinuitet, u kojemu je politički moral u međuvremenu doveden do savršenstva, koji kadrovira samo iz bunara bezgrešnih i neupitno sposobnih političara i općenito nema nijednu manu, naravno samo do trenutka dok se neka mana na nesreću otkrije.
Treba se nadati - premda ni to nije sasvim utješno - kako je ipak riječ o ovome prvom; naime, da se po tko zna koji put proračunato aktivira platforma "mi i oni" na kojoj je najlakše voditi kampanje i dobivati izbore, ali uz koju birači mogu biti prilično sigurni da nakon izbora neće dobiti ništa. Otkriće da je ovo samo namjerna poza, a ne stvarna uobrazilja umirilo bi nas u uvjerenju kako se državno vodstvo ipak nije previše otuđilo od stvarnosti te da je - bez obzira na neprihvaćanje u dijelu javnosti i kafića - i dalje u stanju razumno upravljati recimo sustavom javnog zdravstva i državnim financijama.
Jer postoje u ovom trenutku stvari koje su građanima životno važnije i bitno indikativnije od ovih o kojima je gotovo tjedan dana govorio šef Vlade i HDZ-a.
Recimo, protiv mržnje, nasilja i zlostavljanja puno se uvjerljivije bori prihvaćanjem zakonskih prijedloga, pa i opozicijskih, da se ukine zastara za prijavljivanje spolnog zlostavljanja nego razvlačenjem tričave uzbune oko kafića u kojima su tobože zabranjene neke političke stranke.
Predzadnjeg dana veljače puno uvjerljivije politički zvuči ako već imaš jasno razrađene mjere pomoći ugroženima od korone za ožujak nego ako si prisiljen improvizirati nešto o praćenju situacije sljedećih tjedana, a već je jasno da će mnogim poduzetnicima biti dramatično.
Puno više vrijedi okončana istraga o pucnjavi na Markovu trgu od stalnih uvjeravanja da je svaki naknadni eksces, radikalizam, s tim na neki način povezan.
Protiv govora mržnje isplati se boriti kvalitetnijim zakonima od onih koji svu odgovornost za mrzilačke komentare na internetu prebacuju na izdavače, prisiljavajući ih na taj način da ukidaju mogućnost komentiranja i tako sužavaju prostor slobodnom govoru.
Protiv razjarenosti u javnom prostoru kvalitetnije bi se borilo kad bi nadležni ministri bez premišljanja osudili i kaznili one koji se izruguju građanima pijući po hotelima gdje je "običnima" nedopušteno, umjesto da iritiraju javnost zavlačenjima i pravdanjem kako su, eto, samo pili mineralnu pa bi ta vodica koju je blagoslovio ministar valjda trebala isprati sve njihove grijehe.
Za građane bi sigurno bilo važnije ovih dana slušati kako se to konkretno HDZ namjerava okrenuti i emancipirati od dugogodišnjeg modela upravljanja Zagrebom, nego je li Damir Filipović ikad slušao Balaševića ili razumije li ćirilicu.
Pardon, Davor Filipović.