Nakon pune četiri godine aktivne borbe i sudjelovanja u realizaciji projekta gradnje centra za autizam u Osijeku, tri hrabre i uporne majke, tri Osječanke Daliborka Pavošević, Klaudija Scaggs i Emilija Šmit-Polić, napokon su dočekale dan kada je ispunjen njihov san.
Centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju, kako se službeno zove ova ustanova, napokon je otvorio svoja vrata, čime su djeca s poremećajima iz autističnog spektra napokon dobila samo svoj centar u kojem će moći pohađati predškolske i školske programe. Bio je to poseban dan za tri hrabre Osječanke čija djeca imaju autizam i koje su prije četiri godine krenule u borbu sa sustavom za prava svoje djece.
- Ovo je bilo nadrealno iskustvo u kojem smo nas tri obične žene i građanke uspjele natjerati državu da funkcionira kako treba i da radi svoj posao. Mislim da bi se svaka građanska inicijativa na to mogla ugledati, posebno jer smo mi osobe s ruba društva i djecom koja ne mogu samostalno funkcionirati – kazala je gospođa Pavošević.
Zaboravljeni
Zagreb, Rijeka i Split, naime, već desetljećima imaju svoje Centre za autizam, dok su Osijek i istočna Hrvatska bili bez njega. Djeca s autizmom pohađala su vrtić i školu u sklopu Centra “Ivan Štark” koji pohađaju i djeca s drugim poteškoćama u razvoju ili invaliditetom. To za djecu s autizmom nije bilo dobro rješenje.
Roditelji su godinama pokušavali ishoditi bolje uvjete za svoju djecu, ali nisu uspijevali. Prijelomna točka dogodila se 3. ožujka 2015., kada smo u Jutarnjem listu objavili potresnu priču obitelji Krčmarek iz Osijeka, čija je tada 18-godišnja kći Ena smještena u Centar za rehabilitaciju u Karlovcu, 340 km od svoga doma, a samo zato što u istočnoj Hrvatskoj nije bilo ustanove za djecu i mlade s autizmom koja moraju biti izdvojena iz svojih obitelji.
- Znali smo da su Enu izdvojili iz obitelji, ali nismo znali gdje je završila. Vaša priča prelila je kap našeg strpljenja i tada smo se nas tri odlučile angažirati, ako treba i posvađati s cijelim svijetom, ali uspjeti u naumu – prisjetila se gospođa Emilija, a Klaudija je dodala kako je ona i prije toga zbog svog danas već 17-godišnjeg sina Keinetha pisala predsjednici države, pravobraniteljici... tražeći rješenje.
- U jednom danu napisale smo otvoreno pismo, objavile ga na Facebooku i otvorile grupu. Povratna informacija bila je sjajna, ali od građana i medija. Institucije nisu reagirale dok ih vi mediji niste pritisnuli i bez vaše pomoći nikad ne bismo došli do cilja - rekle su naše sugovornice.
- Naša djeca nisu imala specijalizirani vrtić ili školu, da ne govorimo o ustanovi u koji bi se dijete smjestilo dođe li do neke jako krizne situacije, kao što je Enina. Tada ih smještaju po psihijatrijskim ustanovama čime ih doslovno iščupaju iz korijena, a roditeljima iščupaju srce – kazala je Daliborka. Danas ističu kako im je okus sladak, jer je Osijek prvi grad u Hrvatskoj koji je dobio namjenski građenu zgradu Centra za autizam sa svom potrebnom i najmodernijom terapijskom i drugom opremom, senzoričkim sobama, bazenom, igralima...
Neizmjerno su zahvalne i arhitektu Predragu Rechneru koji je uvažio brojne njihove sugestije. No, do početka gradnje bio je mukotrpan put. Politika, kako lokalna, tako i nacionalna nije u početku imala razumijevanja za njihove zahtjeve, no njihova upornost i medijski pritisci donijeli su rezultat, pa je na kraju veći teret na sebe preuzela Osječko-baranjska županija, a onda su se uključili i Grad Osijek te država. Daliborka, Klaudija i Emilija posebno pohvaljuju i bivšeg dožupana Dragana Vulina, koji im je bio od velike pomoći.
- U početku nam nisu nudili ništa ili polovična rješenja, a mi smo htjeli sve odmah i sada. No, isplatilo se čekati – rekle su tri Osječanke, koje ipak ne kane stati na ovome.
Nova misija
- Inzistiramo i da se u sve prostorije u zgradu ugrade kamere, koje su i trebale biti tu. Tražimo to zbog sigurnosti naše djece, ali i zbog boljeg uočavanja problema, odnosno traženja rješenja u procesu rada. Toga se ne treba bojati nitko tko pošteno radi. Također, nećemo odustati i od drugog dijela projekta u susjednoj zgradi gdje bi trebalo urediti i otvoriti prostorije za dnevne radionice s djecom i mladima starijim od 21 godine ta smještajne kapacitete za one koji privremeno ili stalno moraju biti izdvojeni iz svojih obitelji - istaknule su.
Slučaj je htio da se osječki Centar bude otvoren gotovo na 4. godišnjicu objave našeg teksta o Eni. Ona je i danas u Karlovcu.
- Ena i njezini roditelji su nam stalno u mislima, teško nam je zbog njih i zato sanjamo dan kada će u Osijeku biti otvoren i smještaj, jer će se tada i Ena moći vratiti u svoj grad. To nam je sljedeći cilj – poručile su hrabre osječke majke.