VELIKI SPECIJAL

ČETIRI OHRABRUJUĆE ISPOVIJESTI: MI SMO POBIJEDILI KORONU Vozač, dostavljač, odvjetnik i kuhar za Jutarnji svjedoče kako su preboljeli Covid-19

 
 Boris Kovačev / CROPIX

PRIČA PRVA

Vozač kamiona, došao iz Italije

“Prvo vrtoglavica pa glavobolja. Dobio sam lijek za HIV, sad je O.K.”

Zagreb, 190320.
Zagrebacka obilaznica.
Konvoj kamiona u tranzitu u pratnji policije prolaze kroz Hrvatsku do granice Srbije i BiH.
Foto: Davor Pongracic / CROPIX
Davor Pongračić / CROPIX

Valent je prilično hladnokrvan čovjek. Vozač kamiona sa sjevera Hrvatske nije sklon otvorenom izražavanju emocija. Ne “skače” od sreće, ne plače od tuge, niti se raznježi kad vidi bebu ili štene. Ipak, u četvrtak je osjetio ushit kakav, kaže, nikad nije. Takvom, u realnom životu pribranom, došlo mu je “da izgrli sve oko sebe”. Test na koronavirus, drugi u 48 sati, bio je negativan. Valent je službeno ozdravio od Covida-19. Šesti je pacijent primljen u bolnicu.

- Niti da dobijem jackpot ne bih skakao od sreće, nisam taj tip,ali ovaj je osjećaj sjajan. Ne znam to opisati. A kad se sjetim prije 20 dana... - počinje Valent svoj susret s koronavirusom.

- Kolega i ja vozili smo daleke relacije, Španjolska, Francuska, Italija. Na terenu smo po dva tjedna pa nekoliko dana doma. Čuli smo da se događa koronavirus. Italiju smo prelazili uzduž i poprijeko. Slušali smo savjete, izbjegavali kontakte koliko smo mogli, pušimo pa smo malo i kašljucali.

Suho grlo u kabini kamiona je normalno. Nakon povratka s puta, krajem veljače, kolega je osjetio peckanje u grlu, ali velim... ništa drugačije no inače. Također, mislili smo da je u pitanju psihička reakcija na sve priče koje smo slušali - govori Valent.

Rješenja o samoizolaciji još se nisu izdavala. Vozači nisu imali ograničenja u poslu i kretanju. Nakon dolaska u poduzeće, 29. veljače, kolegu je i dalje peckalo grlo, Valent se osjećao normalno. U ponedjeljak ga je nazvao kolega i pitao kako je - Bio sam dobro, njega je boljelo grlo. Imao je blagu temperaturu. Tada još nije bilo obaveznog javljanja epidemiologu, oni su nas zvali i pitali kako se osjećamo. Ako ne nazovu koji dan, neka se ne zabrinjavamo, a dobijemo li temperaturu da zovemo - govori.

Izgubio okus i miris

Početkom ožujka epidemiološka služba javila mu je da je suvozač u bolnici i neka se češće kontrolira.

- U isto vrijeme počeo sam lagano gubiti osjet okusa i mirisa. Osjetim, ali kao da, ne znam, kad se radi s velikom kiselinom koja nadraži nos pa osjet otupi. Svakim se danom intenzitet pojačavao. Navečer me tresla zimica. Bio je 4. veljače. U ljekarni sam kupio skupi laserski toplomjer, koji temperaturu mjeri dodirom na čelo. No, epidemiolozi su mi rekli da to nije pouzdano, kako je najpreciznije živinim toplomjerom, mjeriti temperaturu pod pazuhom. Temperatura je stalno varirala, tijelo se čudno ponašalo. Uglavnom preko noći i lagani osjet vrtoglavice - prisjeća se.

Kad je temperatura u nekoliko mjerenja zaredom bila povišena, pozvao je epidemiologe i došli su po njega, 6. ožujka završio je u bolnici. Budući da je suvozač već bio na liječenju, za njegov prijem nisu čekali rezultate testa. U sobi je bio sam.

- Od dolaska u bolnici više nijednom nisam dobio temperaturu. Osjećaj bih prije opisao kao čudan, nego da me bilo strah. U bolnici sam dotad bio samo kad su mi na liječničkom pregledu pri upisu u prvi razred osnovne škole, otkrili da moram na operaciju slijepog crijeva. Testiranje je neugodno, zabiju ti one štapiće u nos da misliš da idu do mozga. Isto tako u grlo, i izvade krv zbog upala. Od tog poslijepodneva do sutradan ujutro, čekao sam rezultate - govori. Ujutro je saznao da je pozitivan.

- Imao sam vrtoglavice, manjak osjeta te glavobolje. Pluća su bila OK. Barem mislim da jesu. Nisu boljela. U razgovoru s kolegom saznao je da on ima temperaturu i druge simptome - priča.

Od zabave je imao samo smartphone.

- Prozor mi je bio poput televizije, gledao sam ljude kako dolaze i odlaze. Režim me iscrpljivao. Jutro počinje u pet, otkad počinje mjerenje temperature i javljanje sestrama. I tako do 23 sata. Sami smo si mjerili tlak, slušali otkucaje srca i disanje... Dolazi sestra, potom vizita pa čistačice. Tako da zapravo i nemate osjećaja usamljenosti. Ali bilo je nelagodno. Stalno sam čekao nove simptome. Čudno je bilo, kolega i ja iste smo, krupnije građe, istog životnog stila i navika, jer smo više vremena provodili zajedno, nego s obitelji.

No imali smo različite simptome. On je kašljao, ja nisam, ja sam imao vrtoglavicu, on ne. Ja nisam u bolnici imao temperaturu, on jest... Tko se zarazio prvi ne znamo, to što je on obolio prije, ne mora značiti i da je prvi bio zaražen. Također, mi se nismo zadržavali u Italiji. Cirkulirali smo na relaciji Španjolska - Francuska - Italija. Španjolska je tada imala rijetke zaražene. Nekako mi kao prvi “krivac” za zarazu na pamet pada cigareta. Diramo svašta, pa cigaretu pa u usta... - govori.

Kobne cigarete

Svakome nešto drugo najteže pada u bolničkoj karanteni, a Valentu je to bio osjećaj gladi. Krupan je on čovjek, jezičac na vagi bliži je 150 kilograma, nego stotini. Obitelj je bila u samoizolaciji i nije imao tko donijeti paket. Najteže mu je bilo organizirati obroke tako da mu bude dovoljno tijekom cijelog dana. I hvala Bogu, kaže, jer razmišljajući o organiziranju obroka, nije mislio o bolesti.

- Psiha je to - kaže.

- Čak tolika, da kad je jedini trenutak kad sam poželio zaplakati, bio kad je ipak stigao paket s grickalicama, tostom, paštetom, takvim sitnicama, a meni u tom trenutku poput najvećeg blaga - čudi se Valent svojim emocijama. U bolnici su ga liječili tabletama za HIV. Ono najgore u svemu je, reći će na kraju, ljudska sebičnost.

- Ljudi se boje za sebe, a nije im ništa. Ne razmišljaju kako je nama koji smo bili bolesni. Dokazani sam bolesnik, pozitivan sam. Iz svijeta dolaze razne informacije pa i one da je netko ozdravio pa iznova obolio. Moje stare roditelje u selu zaobilaze kao da su kužni, nitko im ne prilazi, ne nude im se otići u trgovinu. To mi je najteže, njihova odbačenost.

Ja sam bolestan, a zdravi kukaju. Pa to inzistiranje na javnoj objavi imena zaraženih kako bi znali koga se trebaju paziti. Kao da žele da mi, zaraženi, izađemo iz bolnice u dvorište da nas mogu kamenovati. Sad sam, kažu testovi, zdrav, ali i tužan i vrlo razočaran u ljude. (Višnja Gotal)

PRIČA DRUGA

Kombi dostavljač

“Umirao sam od straha za obitelj jer nisam znao jesam li je zarazio”

Shutterstock

Neizrecivi strah i neizvjesnost. To su dominantni osjećaji s kojima se već tjednima bori Filip. Otkad je dobio pozitivan nalaz na Covid-19, njegov se život pretvorio, kaže, u ogromnu neizvjesnost koja ga mori. Iako je u međuvremenu proglašen zdravim, 3. ožujka datum je koji će pamtiti do kraja života. Iako, njegova je priča s koronavirusom započela koji dan prije. Početkom ožujka vratio se iz Slovenije, kamo je kombijem redovito odlazio kao dostavljač.

Kašljucao je, peklo ga je u grlu, ali nije htio ni pomisliti da bi mogao biti zaražen novim virusom što se širio svijetom, ali dotad nije za sobom ostavljao velike žrtve.

Od tog je dana do danas, a prošlo je samo tri i pol tjedna, korona uzela mnoge živote. Prvi dan nakon Filipova izlaska iz bolnice, u petak, samo je u Italiji od Covida-19 umrlo tisuću ljudi. Kako je, dakle, Filipa počelo peckati u grlu, a kasno poslijepodne dobio je temperaturu 37,8, kontaktirao je s epidemiologom, koji ga je pozvao u bolnicu na testiranje. Rezultat testa, pozitivan, dočekao je u bolnici. Nakon dva dana s njim je u sobi završio i član njegove obitelji, koji s njim živi u malom selu u središnjoj Hrvatskoj.

- Kad saznate da bolujete od virusa o kojemu se ne zna mnogo i za koji lijeka nema, osjećaji su pomiješani. Najjači je osjećaj straha. Već taj osjećaj kad dođete i uzmu vam bris pa onda ostanete sami. O.K., imate telefon, ali strašan je taj osjećaj dok čekate nalaze koji će doći za 24 sata. Ja to dosad nisam iskusio. Ne mogu to opisati. Gorčina, nelagoda, užas - govori Filip.

Velika neizvjesnost

Na pitanje je li mu laknulo kad je dočekao rezultate, ma koliko loši oni bili, bez skanjivanja odgovara:

- Ne, uopće mi nije bilo lakše. Preplavio me nevjerojatan strah. Neizvjesnost za sebe i obitelj. U glasu mu se ni danas ne osjeća olakšanje. Iako, tek je jedan dan “vani”. Zdrav je, ali razdire ga osjećaj krivnje jer je zarazio člana obitelji.

- Osim temperature i grlobolje, nisam imao bolova. Ali psihička je bol ogromna. I ne vjerujem da postoji osoba koja je ovih dana u istoj situaciji a da nije osjećala jednako tu bol. A moja je i stostruko veća jer sam zarazio drugog - iskren je Filip.

Kaže da u bolnici okopni volja za bilo što.

- Samo čekaš da ozdraviš. Sve je to neizvjesnost. Nitko ništa ne zna, lijeka nema, sve je samo na tebi. Onda na mobitelu gledaš vijesti... Strašno je. Vjerujte, lagat će tko kaže da nije. Ljudi ovaj virus jednostavno ne shvaćaju ozbiljno. Kao što ozbiljno ne shvaćamo ništa dok se to ne dogodi nama. Ne daj Bože da se desi više bilo kome, ali kako je krenulo... ne znam gdje je kraj - govori.

Iako se danas oporavio, nalazi su uredni i Covid-19 bi za njega trebao biti prošlost, Filip je svjestan da se od njega nikad neće oporaviti. - Ostat će to u glavi cijeli život. Ali donijelo mi je drukčiji pogled na život i prioritete. Progledao sam na neki način. Recimo, nikad nisam hodao po prirodi, sad to jako želim i uvjeren sam da će mi boravak s obitelji u prirodi postati rutina. Puno boraviti s obitelji, i to vani - jedva čeka Filip.

Više ni na trenutak ne želi riskirati sigurnost najbližih. Sretan je što u kući imaju dvije kupaonice, pa sad ima vlastitu. Velika briga manje. U bolnici je bio 23 dana i smršavio devet kilograma.

Lijek za AIDS

- Imao sam dovoljno, još mi je ostalo previše. Kilogrami mi ne nedostaju - smije se.

Kao i svi naši sugovornici - neki su od njih dopustili objavu svojih priča, drugi prvo jesu pa su se predomislili, a treći su je žudjeli ispričati nekome, ali ne i javnosti - i Filip jedno ističe: svi su u bolnici bili sjajni. Neovisno o tome u kojoj su od hrvatskih bolnica boravili. Zdravstveno osoblje u hrvatskim bolnicama ovih dana prima mnogo komplimenata. Svi redom, od čistačica preko bolničarki do liječnika.

- Svaka im čast na uljudnosti i odnosu s pacijentima. Kapa do poda i velika im hvala - kaže Filip. Lijekove je počeo primati nakon pet dana u bolnici - terapiju za HIV.

Kad je čuo rezultate prvog testiranja, 20. dan u bolnici, bio je jako uzbuđen.

- Nadaš se najboljemu, ali spreman si i na lošu vijest. Kad je test negativan, puno je lakše. Onih 48 sati između dva testa najdulje je u životu. Noć prije rezultata je beskrajna. Bilo bi premalo reći da sam se osjećao kao ponovno rođen kad sam izišao iz bolnice. Prije bih rekao: kao kad mi se rodilo dijete. Bio je to prvi prohladni dan nakon mnogo toplih, ali taj svježi zrak tako je godio. Neprocjenjivo. Jer dotad sam bio kao u zatvoru. Vrata sobe nisu zaključana, ali rečeno ti je da ne smiješ van, pa ti i ne pada na pamet.

Samo soba i gledanje kroz prozor. Zatvor bez suda. Prvih dana boravka u bolnici, na parkiralištu se vidio muving, puno automobila. Kako su se donosile nove mjere, bilo je sve pustije i na kraju je uopće rijetko koji auto i prošao cestom. Taj ti prizor signalizira da je situacija opasna. Nije za igranje, kako se neki ponašaju i razmišljaju - govori Filip. Ljudima žele poručiti da cijene život i obitelj, koja je najvažnija.

- Previše toga u životu uzimamo zdravo za gotovo. Ne obraćamo pažnju, pa se dogodi ovakvo što i natjera nas da progledamo. Pa vidiš gdje si bio, što si mogao, a nisi, a što jesi, a nisi trebao. No, ovaj se virus događa bez nekog reda i zato straši - zaključio je Filip, kojemu to nije pravo ime. Prvo kad je došao doma presvukao se ispred kuće i dezinficirao od glave do pete, potom je sjeo za stol i ručao. Sam. I tako će biti sljedećih 14 dana. (Višnja Gotal)

PRIČA TREĆA

Petrinjac, kuhar u Tirolu

“Svih 16 dana u bolnici mislio sam samo na trudnu suprugu”

Shutterstock

Mladić iz okolice Petrinje, star 23 godine, jedan je od 45 ljudi koji su u Hrvatskoj ozdravili od koronavirusa.

S njim smo razgovarali dok je u svojoj bolničkoj sobi, u kojoj je bio u izolaciji, čekao otpusno pismo. Njegova priča s koronavirusom počela je u Italiji, u Južnom Tirolu gdje je radio, kako nam priča, kao ‘leteći’ - bio je kuhar i konobar.

Kako objašnjava, odmah “preko brda” od mjesta u kojem je radio nalazi se Ischgl, austrijsko skijalište koje je povezano sa stotinama slučajeva zaraze u Austriji, Njemačkoj i skandinavskim zemljama. Kada je saznao da mora kući, tek tada je posumnjao da je možda zaražen koronavirusom jer je čuo da je na tom skijalištu bilo dosta zaraženih ljudi.

- Desetak dana prije nego što sam se vratio u Hrvatsku osjećao sam lagani umor i bolove u prsima. Ti bolovi nisu bili jaki, mogu ih usporediti kao s laganim bolovima u mišićima. Nije bilo ništa pretjerano da nisam mogao funkcionirati ili se kretati. Tim simptomima isprva nisam pridavao neku važnost. Rekao sam sebi da je to umor jer sam puno radio, čak sam mislio da se radi o prehladi jer su temperature u mjestu gdje sam bio išle i do -30 Celzijevih stupnjeva. No, posljednja dva-tri dana prije polaska doma imao sam temperaturu - priča.

Temperatura usred noći

Kaže kako nije imao toplomjer, pa ne može sa sigurnošću reći kolika mu je bila temperatura, ali osjećao je da gori.

- Temperatura me budila usred noći, nisam mogao spavati, vrtio sam se u krevetu i pokušavao uhvatiti barem malo sna. Probudio sam se obliven znojem i osjetio sam da sam vruć. Odlučio sam u 2 ujutro nazvati suprugu i rekao sam joj kakve imam simptome, da imam suhi kašalj bez sekreta i da me grlo iritira, kišem, imam temperaturu i osjećam slabost - priča 23-godišnjak.

Njegova je supruga to isto jutro kontaktirala doktoricu u Petrinji koja je dalje poduzela sve mjere, rekla na koji granični prijelaz mora ići i sve je išlo onako kako su mu objasnili. Na granični prijelaz Bregana došao je 11. ožujka s ujakom koji je također zaražen koronavirusom i nalazi se u bolnici u Kragujevcu. I on ima blage simptome.

Na granici ga je dočekala sanitarna inspekcija od koje je dobio papire, a onda je uz policijsku pratnju došao do sisačke bolnice gdje je smješten na Odjel zarazne. - Kada sam došao u bolnicu, iduća tri dana imao sam povišenu temperaturu, 37,1 i 37,2 stupnja. Ta tri dana imao sam stvarno lagani kašalj. Zakašljao bih tu i tamo kao što bih zakašljao da sam, recimo, bio prehlađen. To su za mene bili praktički nikakvi simptomi, ali to ovisi od čovjeka do čovjeka.

Nakon ta prva tri dana u bolnici nisam imao nikakve simptome. Tog sporadičnog kašlja više nije bilo, kao ni temperature. U bolnici su mi davali lijek za kašalj i šumeće tablete za grlo. Nikakav lijek za HIV nisam primio, niti bilo kakve druge lijekove poput paracetamola. Osjećao sam se normalno i sve je bilo u redu. Valjda zbog toga. Možda su mene ona tri dana kada sam se vratio iz Italije pokosila, tako da je moja borba s koronavirusom trajala ukupno šest dana. No, bio sam pozitivan i iz te kože se nije moglo van - priča kroz smijeh.

Kaže kako nije osjećao nikakav strah, iako je bio zaražen koronavirusom.

- S obzirom na to da sam imao blage simptome, nisam se imao čega bojati. Moj je najveći strah bio, kada sam se vraćao u Hrvatsku, da ne zarazim svoju trudnu suprugu ili nekoga drugog. Trudio sam se da sve odradim onako kako treba, po propisima, da ne ugrozim nikoga, pogotovo ne starije osobe i kronične bolesnike jer koronavirus za njih može biti koban - objašnjava.

Nedostaje mi kava

U bolnici je proveo 16 dana pod izuzetno strogim mjerama. Medicinske sestre su mu donosile hranu na plastičnom pladnju preko balkona te bi je pokupio tek kad su one došle, i to s rukavicama na rukama. Pribor i posuđe bili su jednokratni, a to je, nakon što je završio s jelom, bacao u kantu za infektivni otpad, dok bi plastični pladanj ostavio u posudi ispunjenoj izosanom. Kaže kako mu je u bolnici pomagalo to što je imao mobitel, inače, priča kroz smijeh, ne bi bilo dobro.

- Smješteni ste u maloj sobici 16 dana tako da se osjećate malo tjeskobno, pogotovo kada nema nikoga oko vas, a doktori koji vas posjećuju u zaštitnim odijelima su jedine osobe koje vidite - opisuje. Objasnio nam je i kako je u njegovu slučaj izgledala procedura uzimanja uzoraka.- Doktor bi ušao u sobu i uzeo bris nosa i grla. To stvarno nije bilo bolno. Ja sam ležao na krevetu, doktori bi uzeli uzorke i na izlasku bi alkoholom obrisali rukavice i vrećicu s uzorcima kako se ne bi kontaminirali. Morao sam pričekati da doktor izađe i tek sam se onda opet mogao kretati po sobi - priča.

Kada su ga prvi put testirali nakon par dana, taj je test bio negativan. Znao je da mora čekati rezultate drugog testa kako bi mogao sa sigurnošću reći da je ozdravio. No, drugi je test bio pozitivan i jučer je pušten kući. Doma ću biti u samoizolaciji idućih 14 dana.

A što mu je najviše nedostajalo sve ovo vrijeme dok je bio izoliran?

Kaže - kava. To ću kad stignem prvo popiti, kaže uz osmijeh. (Matej Devčić)

PRIČA ČETVRTA

Odvjetnik, skijao u Austriji

'Imam 69 godina i najgori mi je bio trenutak potresa'

Među onima koji su ovih dana dobili jednu od najgorih mogućih dijagnoza, Covid-19, našao se i ugledni zagrebački odvjetnik.

- Srećom, oporavak je bio uspješan. Ako uzmemo u obzir da se radi o donedavno sasvim nepoznatoj bolesti - kaže nam odmah. Kako nam je ispričao, iz zagrebačke Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” otpušten je u četvrtak 26. ožujka, nakon što su dva uzastopna testa na virus Sars-CoV-2 pokazala negativan rezultat. Gdje je točno “zaradio” opasni virus, teško mu je reći, no pretpostavlja da se to dogodilo u Austriji, gdje je bio na skijanju u poznatom skijalištu Nassfeld. Nakon povratka kući dobro se osjećao, no prvi simptomi pojavili su se 9. ožujka u večernjim satima.

- Imao sam vrućicu, izmjerio sam temperaturu od 38,5 stupnjeva. Svi mišić i zglobovi su me užasno boljeli. Nisam kašljao, a svi simptomi bili su, zapravo, vrlo nalik najobičnijoj gripi. Proteklih godina uvijek sam se cijepio protiv gripe, no ove godine, ko zavraga, nisam. Zato sam bio uvjeren da sam negdje pokupio gripu - kaže ovaj 69-godišnjak. Kako pomno prati vijesti o koronavirusu, znao je da ne smije liječniku bez najave.

- Nazvao sam svog liječnika koji me saslušao i rekao da se, po svemu sudeći, radi o gripi te da mogu slobodno doći k njemu. To sam i učinio. Poslušao me i rekao da, prema zvukovima koje je čuo, postoji sumnja na upalu pluća. Dao mi je uputnicu za rendgen pluća i otišao sam u bolnicu Sveti Duh, gdje su me snimili bez ikakvih problema. Stvarno smo svi vjerovali da je riječ o najobičnijoj gripi. Ipak, više nisam htio riskirati i nakon nekoliko dana na vlastito inzistiranje odlučili su mi napraviti test na novi koronavirus.

Test je navečer bio negativan, a kada su ponovili testiranje, jer im je nešto bilo sumnjivo, ujutro su me nazvali da sam pozitivan na koronavirus i da moram u bolnicu. Tako sam 19. ožujka, deset dana od prvih simptoma, hospitaliziran u Infektivnoj zbog godina i jer sam kardiovaskularni bolesnik - kaže. Kaže da za djelatnike, kolokvijalno zvane “zarazni”, ima samo riječi pohvale. Medicinske sestre u zaštitnim “skafanderima” obilazile su ga više puta dnevno. Mjerile su mu temperaturu, saturaciju i druge vitalne parametre, a u sobi za izolaciju bio je smješten s još jednim lakšim bolesnikom.

- Kod mene se razvio blagi oblik bolesti, tako da nisam morao na respirator. Već prvog dana ukinuli su mi terapiju antibioticima koju sam uzimao zbog sumnje na upalu pluća, a nakon nekoliko dana počeo sam dobivati lijek protiv malarije. U bolnici sam bio sve do 26. ožujka, kad je procijenjeno da sam posve zdrav. Još uvijek se čuvam, ne izlazim iz kuće, ali već idućeg tjedna mogao bih početi ponovno funkcionirati i normalno raditi - govori nam Zagrepčanin. Kaže da su dani provedeni u bolnici bili “najdulji dani u životu”.

- Bilo nam je dosadno iako smo imali televizor u sobi, a mogao sam imati i telefon i tablet, pa sam dane kratio slanjem i odgovaranjem na elektroničke poruke. Kolega u sobi imao je kuhalo, pa smo si kuhali čaj. Iskreno, nije mi bilo ni do čega, stalno sam bio klonuo i umoran pa bih ili spavao ili drijemao - prisjeća se.

U bolnici je bio i kad je Zagreb pogodio razorni potres. To je, kaže, bilo vrlo neugodno iskustvo. - Morali smo van na hladnoću. Sestrama doista svaka čast. Ogrnule su nas dekama, smjestile u poseban šator te nam stalno donosili tople napitke. Općenito, organizacija rada u Klinici “Dr. Fran Mihaljević” na zavidnom je nivou. Poseban je problem što je zaražen koronavirusom danima obilazio liječnike. Zbog svega su u samoizolaciji završili brojni njegovi kontakti, uključujući liječnika obiteljske medicine, no čini se da, srećom, zasad nitko ne pokazuje znakove zaraze, baš kao ni njegova supruga.

Tome je, prisjeća se, prethodio temeljiti epidemiološki intervju koji je proveden odmah kad se doznalo da je pozitivan. - Pokušali smo detaljno rekonstruirati sve moje aktivnosti i kontakte. To nije uvijek lako, jer se morate osloniti na ljudsko sjećanje koje je često nepouzdano. Uostalom, tko može točno reći gdje je bio i s kime je razgovarao prije pet, šest, deset dana... Ipak, čini mi se da smo i taj posao dobro obavili - kaže. Zaključuje da je imao sreće, ali je i na odlasku iz bolnice primijetio da mnogima nije tako.

- Kad sam odlazio iz Infektivne, od 40 respiratora već je deset bilo zauzeto. Stvarno su na velikom udaru, imaju jako puno posla i nadam se da će sve ovo što prije završiti - zaključuje odvjetnik, koji nas je zamolio da njegov identitet zadržimo za sebe. (Tomislav Kukec)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 12:15