Možda je potpuna slučajnost, a možda i nije, da istoga dana kada bivši resorni ministar energetike javnosti otkrije informaciju da mađarski premijer Viktor Orbán prisustvuje sjednicama Uprave mađarskog MOL-a, novi hrvatski ministar energetike javnost upozna s informacijom da će se zatvoriti sisačka rafinerija - što je MOL-ova višegodišnja inicijativa u Ini.
Nezgodno je, ipak, što obojica dolaze iz iste stranke - Mosta. No, ne ulazeći u dublju analizu razloga zbog kojih Slaven Dobrović zastupa drukčiji stav po pitanju budućnosti sisačke rafinerije od onoga kojeg su zadnjih dana izrekli redom: premijer, predsjednik Sabora i stranke kojoj sam Dobrović pripada, predsjednica Republike i čelni ljudi dviju najvećih oporbenih stranaka, valja primijetiti da se novi ministar energetike očito još nije uspio detaljnije upoznati s resorom koji mu je dan u odgovornost. Naime, postoji barem pet vrlo čvrstih razloga zbog kojih zatvaranje rafinerije Sisak u bilo kojem kratkom roku nije moguće i realno, bilo kao unilateralni potez MOL-a, bilo kao nekakav prešutni dogovor dvaju ključnih dioničara u Ini.
1. Međudioničarski ugovor
Međudioničarski ugovor sklopljen između Vlade i MOL-a izričito definira da gašenje neke od Ininih djelatnosti nije moguće bez suglasnosti predstavnika Vlade u upravnim i nadležnim tijelima kompanije. MOL je ovu odredbu u prošlosti prvo pokušavao zaobići argumentima da zatvaranje sisačke rafinerije nije gašenje djelatnosti, s obzirom na to da bi se nafta i dalje prerađivala u riječkoj rafineriji, a poslije i pokušajima da se takva odluka indirektno donese kroz standardni godišnji poslovni plan - koji se donosi na Upravi, bez utjecaja Nadzornog odbora. Ipak, takve su pokušaje u prošlosti hrvatski članovi uspješno sprječavali rušenjem kvoruma u Upravi. MOL takvu odluku, dakle, ne može donijeti samostalno, a kad bi i donio, vjerojatno bi ona bila osporena sudskim putem i suspendirana do kraja postupka. A tu je i arbitraža...
2. Arbitražni postupak
Hrvatska Vlada je još 2014. podnijela zahtjev arbitražnom vijeću UNICTRAL-a u postupku koji vodi protiv MOL-a da izda privremenu mjeru zabrane gašenja rafinerija. Vijeće je na taj zahtjev odgovorilo nalogom MOL-u da Inom upravlja vodeći računa o njezinu najboljem interesu. Unilateralnu odluku o gašenju prerade nafte u Sisku Vlada bi vjerojatno pokušala zaustaviti žalbom arbitraži tvrdeći da bi takva odluka izazvala dugoročne posljedice na poslovanje Ine, koje u slučaju da Vladina tužba bude prihvaćena i ugovor s MOL-om poništen ne bi mogle biti poništene. S obzirom na to da se radi o nereverzibilnoj odluci na temelju upravljačkih prava koja su predmet spora, moguće je da bi arbitražno vijeće taj potez zaustavilo do kraja procesa. S druge strane, gašenjem sisačke rafinerije također bi bespredmetni postali zahtjevi hrvatske strane da MOL izvrši modernizaciju rafinerije - što je također obveza iz originalnog Međudioničarskog sporazuma.
3. Tehnički problemi
Sisačka rafinerija gotovo u potpunosti prerađuje domaću naftu koje godišnje ima oko 600 tisuća tona, a koja se s proizvodnih polja mrežom cjevovoda transportira u Sisak. Osnovni tehnički izazov gašenju sisačke rafinerije jest nemogućnost transporta te nafte u neku drugu rafineriju. Ina je nedavno napravila probni transport 800-tinjak tona nafte tijekom noći iz Siska u Rijeku, ali stručnjaci smatraju da je iz ekoloških, sigurnosnih i tehničkih razloga nemoguće na taj način transportirati cjelokupne količine. Zbog toga je realno da se - barem do osposobljavanja sustava jadranskog naftovoda da transportira potrebne količine nafte iz Siska u Rijeku - domaća nafta prerađuje u Sisku.
4. Regulatorni problemi
Uz to što je domaća proizvodnja nafte zbog transportne infrastrukture vezana za Sisak, postoje i regulatorni razlozi. Naime, u cijelom nizu koncesijskih rješenja za starija Inina naftna polja, poput Žutice, Strušca i Beničanaca, izričito je navedeno da će nafta biti prerađena u sisačkoj rafineriji. To znači da bi gašenje proizvodnje u sisačkoj rafineriji podrazumijevalo i nužnost promjene niza koncesijskih rješenja, što je dugotrajan regulatorni proces, a dodatni je problem to što je nakon ulaska nafte u transportni sustav tehnološki nemoguće odrediti s kojeg polja nafta dolazi, pa stoga i odrediti za koji dio domaće nafte postoje regulatorne obveze prerade u Sisku.
5. Problem riječke rafinerije
Evidentno je da je u konačnici budućnost sisačke rafinerije, bilo promatrana u okviru MOL-a ili u okviru Ine kao samostalne kompanije, povezana s budućnošću riječke rafinerije. Promatra li se sposobnost rafinerijske prerade kao strateški energetski resurs, jasno je da Vlada bilo kakvom razmatranju budućeg gašenja sisačke rafinerije ne može pristupiti prije nego što se dovrši druga faza modernizacije riječke rafinerije, koja bi osigurala dugoročnu održivost takvih industrijskih kapaciteta u Hrvatskoj. Zbog toga u konačnici i aktualni Zakon o energiji rafinerije definira kao strateške energetske objekte, gdje država definira i kontrolira stupanj njihove tehnološke razine.