Od početka nam se spor oko izbora novog predsjednika Vrhovnog suda uporno plasira kao pitanje procedure. Kao pitanje je li predsjednik Milanović pri predlaganju kandidata za tu dužnost vezan javnim natječajem ili nije. Međutim, procedura i prigodno političko nadigravanje između Pantovčaka i Markova trga samo su smokvin list kojim se skriva temeljno, supstancijalno pitanje - hoće li izbor novog predsjednika Vrhovnog suda biti iskorišten za stvarnu promjenu na vrhu sudbene vlasti? Ili će to biti još jedno cementiranje statusa quo?
U tome su se nadigravanju iskristalizirala dva ključna kandidata - sadašnji predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa kao simbol održanja statusa quo i profesorica Zlata Đurđević kao simbol promjene na čelu Vrhovnog suda.
Nije tajna da je Sessa jedna od najmoćnijih pravosudnih figura, ali ne zbog presuda koje je u proteklih 30 godina donosio. Tih presuda ionako je malo jer je Sessa većinu svojih sudačkih godina proveo na moćnim pravosudnim funkcijama na kojima se ne sudi nego upravlja.
Od 1996., otkad se nakon trogodišnjeg izleta u diplomaciju odlučio vratiti u pravosuđe, s jedne je upravljačke pozicije prelazio na novu, još moćniju - 8 je godina bio na čelu zagrebačkog Općinskog suda, iduće je 4 godine bio šef Građanskog odjela zagrebačkog Županijskog suda, od 2008. je sudac Vrhovnog suda, a zadnje četiri godine i predsjednik toga suda.
Od 2005. do 2010. je kao član i zamjenik predsjednika DSV-a izravno odlučivao o imenovanjima i napredovanjima sudaca, a punih je 12 godina bio predsjednik nacionalne sudačke udruge... Zbog formalnih pozicija i neformalnih mreža koje je na njima ispleo, prati ga glas jednog od ključnih arhitekata, kadrovika i vladara hrvatskog pravosuđa.
Zlata Đurđević nema svoju mrežu u pravosuđu. Ne čelo Vrhovnog suda došla bi kao autsajderica iz akademskog miljea. Obrazovana, s uspješnom akademskom i znanstvenom karijerom, ne pati od tako tipičnog "felera" članova hrvatske akademske zajednice - straha od javnog "fajta" argumentima.
Pokazala je to nizom znanstvenih radova, pravnih mišljenja i javnih nastupa. Nakon nedavnog TV nastupa jednom je drugom "patrijarhu" hrvatskog pravosuđa koji je s njom povišenim tonom nastavio polemiku na hodnicima hladno odbrusila - ja vas se ne bojim...
Predsjednik Vrhovnog suda je organizacijsko-simbolička figura. Može li promjena na čelu Vrhovnog suda značiti i dubinsku, stvarnu promjenu u pravosuđu? Teško. Ili preciznije - predsjednik Vrhovnog suda ne može stvari mijenjati sam, bez podrške ostalih centara pravosudne moći. I bez ministra pravosuđa koji razumije probleme u tome sustavu i bez Sabora koji bi bio podrška.
Ali ipak, smjena na čelu Vrhovnog suda mogla bi biti početak te poželjne promjene. I to u nizu stvari. U porukama koje će čelna osoba sudbene vlasti slati u javnost. U godišnjim izvješćima koja podnosi Saboru, a koja ne bi skrivala već upozoravala na stvarne probleme u pravosuđu. U tome da se napokon počne s javnom i ažurnom objavom svih presuda koje sudovi donose...
Čini se da Milanović u osnovi ima korisnu ideju. Problem je, međutim, u izvedbi jer predsjednikove dobre ideje često padnu kao žrtve njegova karaktera.