PIŠE NINO ĐULA

Cinizam umjesto solidarnosti: Hrvatski brojači korone samo su se prebacili u brojače izbjeglica

U ovim zeznutim vremenima neće nam biti od pomoći tehnička vlast bez emocija, trenutak traži više poniznosti i puno veći broj podviga
 Matija Djanješić/CROPIX
Objavljeno: 18. ožujak 2022. 18:03

Zamislimo na trenutak da Zoran Milanović i Andrej Plenković zajedničkom akcijom punom lukavstava, taktike i diplomatskog znanja zajedno zaustave krvavi rat u Ukrajini. Ili da u savršenom skladu i s istančanim vojnim čulom skreću po nebu opasne letjelice s projektilima? Ili da endemskim strpljenjem i genijalnim političkim trikovima baš njih dvojica nekako nagovore Putina na pravo primirje, povlačenje vojske iz Ukrajine i mirovni sporazum, potpisan recimo u Dubrovniku. Ili, pođimo sasvim u krajnost, da nekom državničkom magijom učine trenutačno nedostupnim sve nuklearno oružje na svijetu. I odmah urede da u ovaj dio Europe, odsad pa zauvijek, dolazi samo najpovoljniji plin.

Gomila besmislica, naravno.

Ipak, iz nekog razloga hrvatska politička elita, a tu nikako ne treba poštedjeti niti parlamentarnu opoziciju, producira se zadnjih tjedana kao da u buktećem svjetskom sukobu nepredvidiva raspleta zaista igraju neku ulogu i kao da zbilja imaju određena originalna zapažanja, dublje uvide ili kvalitetne prognoze. Kao da ih se išta pita, kao da i o čemu odlučuju i kao da na nešto doista utječu. Hrvatski građani, zabrinuto zauzeti čitanjem o tome što se događa na ukrajinskom frontu, što iza zidina Kremlja, što u Turskoj, a što između Amerike i Kine, stalno su prisiljeni drugim okom pratiti što tog dana Milanović želi reći Banožiću, ili Plenković Milanoviću, tko je glavni ako i u nas zarati, tko je proruski, a tko proukrajinski raspoložen, kakvu je genijalnu spoznaju s izleta u Njemačku donio Peđa Grbin, koga je prvog poslušao Hranj, ili kako se sve to čini Anki Mrak Taritaš.

To što se oni ne mogu pronaći u novome i neočekivanom trenutku ne znači, međutim, da je Hrvatska beznačajna, beskorisna ili suvišna u ovom vremenu iz Putinova horora. Naprotiv. Iako nemamo snagu velikog broja glasova u svjetskom nadmudrivanju, premda očito nemamo političare s kapacitetom za velika međunarodna mirovna posredovanja, nitko u Europi naročito ne ovisi o našim sirovinama, nemamo sofisticiranu vojnu industriju niti smo nešto posebno naoružani, u jednom smo ipak superiorni.

Hrvatska ima golemo i relativno nedavno iskustvo ratnog stradanja i nedohvatljivo iskustvo zbrinjavanja izbjeglica i saniranja ratnih i poslijeratnih trauma. Iako za razliku od Poljske, Slovačke ili Mađarske ipak nešto udaljenija od područja ratovanja, Hrvatska se, da je mudrosti, svejedno mogla postaviti kao veliki europski humanitarni advokat. Premijer Plenković i predsjednik Milanović mogli su svoj koristan prostor, pa i vidljivost Hrvatske, u ovom sukobu pronaći, recimo, na terenu s izbjeglicama i stradalnicima. Jesmo li ih vidjeli u takvom kontaktu?

Mogli su otvoreno i aktivno nuditi naše znanje, liječnike, naše humanitarce, mogli su dati institucionalnu pomoć našim volonterima. Mogli su požuriti s propisima koji bi pružili sigurnost izbjeglicama da će ovdje moći živjeti dulje uz solidarnu državnu pomoć. Mogli su se postaviti kao promotori istog pristupa prema svim žrtvama ovog rata - jednako prema ukrajinskim izbjeglicama kao i prema novoj ruskoj emigraciji koja traži zaklone od Putinove represije i bježi iz Rusije osuđene na izolaciju i ekonomsko propadanje. I opozicija se mogla, no to je naravno teži posao, početi pronalaziti na tom teritoriju umjesto u površnom repliciranju tuđih geostrateških misli i općenitih političkih poruka.

Talijanski ministar kulture Dario Franceschini, recimo, prenio je odluku njegove vlade da će Italija obnoviti kazalište uništeno u bombaškim napadima na ukrajinski Mariupolj. Grčki premijer Kyriakos Mitsotakis najavio je pak da će njegova zemlja financirati obnovu rodilišta u Mariupolju. Njemački kancelar Olaf Scholz zauzeo se za poštedu ruskog naroda od generalizacija zbog Putinove zločinačke politike. Iz male Hrvatske ni najmanje geste za koju bi se pročulo.

Vojna pomoć Ukrajini stvar je zajedničke odluke na razini Unije i NATO saveza, ili ĆATO saveza kakvim ga, da bi sebe uzvisio, često tretira hrvatski predsjednik Milanović. To je dakle jedna stvar. No, gdje je Hrvatska ovih dana u konkretnim humanitarnim traumama ukrajinskog naroda? Gdje su vladajući ili oporbeni političari u izbjegličkim prihvatilištima? Gdje su među također ugroženom i stigmatiziranom ruskom zajednicom u Hrvatskoj? Je li se njima itko obratio institucionalno?

Vrijeme je da ova, uz teška stradanja nastala država konačno počne emitirati i prema unutra i prema ostatku svijeta solidarnost, brigu i trezvenost, umjesto cinizma i sitničavosti. Pozitivne umjesto isključivo negativnih emocija. A ne da se dojučerašnji brojači korone samo preobuku u brojače izbjeglica. Da se administratori pandemije preorijentiraju u administratore rata. Da se recitatori mjera i restrikcija zbog virusa jednostavno prebace u recitatore mjera i restrikcija zbog Putina. Da se profiteri mirnodopskih svađa samo prešaltaju u profitere ratnog svađanja. U ovim zeznutim vremenima neće nam biti od pomoći tehnička vlast bez emocija i dodatne vrijednosti, trenutak traži puno više poniznosti i puno veći broj podviga.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. siječanj 2023 13:46