Tamo negdje sredinom devedesetih Miroslav Ćiro Blažević bio je na vrhu liste ljudi koji su mi u Hrvatskoj dizali živce. U to doba - a to je bilo negdje oko Europskog prvenstva 1996. - Ćiro Blažević je personificirao sve što u tadašnjoj Hrvatskoj nisam volio.
Kao hajdukovac, imao sam tih 90-ih s Ćirom nenamirenih računa još iz Jugoslavije. Nisam volio što je 1982. s Dinamom uzeo Hajduku titulu ispred nosa. Iritirao me taj sloj malograđanskog light-nacionalizma koji je Blažević izgradio oko te titule. Cijelim nizom diskretnih političkih gesta - od bijelog šala do ceremonijalnih pohađanja mise u katedrali - Blažević je odašiljao poruku koju nisam volio.
To je bila poruka o Dinamu kao autentičnom hrvatskom klubu, otjelovljenju purgerskog građanstva naspram plebejskog juga i istoka. U meni se tih godina budio moj vrbanjski zemljak Matij Ivanić. Bio bih ga u stanju te ‘82. objesiti za taj bijeli šal.
Tih devedesetih, Ćiru Blaževića sam doživljavao kao oličenje politički favoriziranog kadroviranja. Smatrao sam da je poziciju selektora dobio po ideološkoj afilijaciji, ispred kompetentnijeg, uspješnijeg, ali "jugoslavenskog" Tomislava Ivića. Nije mi se sviđao niti nogomet koji je reprezentacija igrala. Činilo mi se da Blažević ima skupinu odviše darovitih igrača te da bi se s njima moglo izvući nešto više od sporog, apaurinskog nogometa i dekadentnog sustava 3-5-2 kojem je vrijeme zalazilo.
Nisam volio njegovu sklonost kapilarnoj korupciji, kupovanju naklonosti novinara i javnih osoba koje je mitio poklonima, satovima i bižuterijom. Na koncu - ali najvažnije - išlo mi je na živce Blaževićevo ritualno, operetno ulagivanje vlasti i vladajućoj ideologiji. Kosa bi mi se digla na glavi kad bi Blažević izjavio da Nevenki Tuđman pere auto, da se s Franjom Tuđmanom konzultira oko sastava, ili kad bi zatitrao u citru srednjobosanske NDH nostalgije.
Tih devedesetih, tlak bi mi skočio kad bi ga čuo ili vidio. Danas - s trideset godina odmaka - razumijem više. Shvaćam da sam kao mlađi i zajapuren vidio prvi sloj, a da je priča bila složenija.
Bistar čovjek
Za početak - Ćiro Blažević je bio bistar čovjek. Bio je pametan čovjek koji se cijeli život pravio da je gluplji nego što jest, jer je to u obzoru njegova iskustva bila oportuna strategija preživljavanja. Bio je zapravo i dobar trener, iako se tijekom cijele karijere pretvarao da nije. U javnim se istupima pretvarao da o svom poslu nema pojma, zato što je intuitivno razumio društvo u kojem živi i shvaćao ono što Ivić nije shvaćao: da živi u društvu koje mrzi intelektualizam, u kojem će mu - bude li paradirao strukom i znanjem - svjetina brzo okrenuti leđa.
Danas shvaćam i njegovo kupovanje svačije naklonosti: bio je to instinkt kulture u kojoj se ono što želiš dobiti uvijek dobivalo poklonom za kadiju, agu ili partijskog sekretara. Danas razumijem čak i njegov dekadentni, spori nogomet koji nikad nisam volio. I taj je nogomet bio refleks prilagodljivog kameleona koji je znao kakvu konstelaciju karaktera ima u svlačionici. Umio je izbalansirati Šukerov neviđeni egoizam, Bobanov politički autoritet izvan terena i Štimčev alfamužjački gard uličara. U tom okrutnog pragmatizmu žrtvovao je neuklopljive viškove. Ti su neuklopljivi viškovi nerijetko bili nogometni briljanti. Primjerice - Robert Prosinečki i Alen Bokšić.
I njegovo iritantno političko ulizništvo danas razumijem bolje. Cijeli Blaževićev politički luk - od bijelog šala do pranja Nevenkina auta - nije bio ništa doli instinkt dotepenca koji se želi prilagoditi što bolje, biti integriran, štovan i neobilježen. Ćiro Blažević je na velikoj sceni radio isto ono što su radili deseci tisuća ljudi iz Bosne, Hercegovine, Korduna, Posavine ili Like kad bi došli do Zagreba. Svi ti nevidljivi, anonimni tramvajci, činovnici, radnici, trgovkinje i nogometni juniori radili su isto što i Ćiro.
Pazili da ne strše. Da ne ispadnu "seljačine". Da iskorijene zavičajni akcent. Da se uklope vrijednosno, ideološki, ceremonijalno. Da nitko ne kaže da si otpao od struje. Sve ono što je mene kod Ćire Blaževića nerviralo, takvim je ljudima bilo prirodno, samorazumljivo i dobrodošlo. Mogao bih se sada bahatiti i ustvrditi da sam bolji od njih, dio nekonformističke manjine. Ali - nisam imao njihov životni start, nisam prelazio njihove prepreke i bio na taj način drukčiji i dođoš. Stoga na takvu bahatost nemam pravo.
Otjelovljenje mentaliteta
Dio mene i danas gaji osjećanja koja sam za Ćiru gajio oko 1994. I danas mislim da je Ćiro Blažević personifikacija postkomunističke Hrvatske, najčišće dvonožno otjelovljenje mentaliteta, ideologije i karakternog profila ove zemlje. Kad to kažem, ne mislim da je to pozitivno. Ćiro Blažević ne spada u ljude koji mogu biti moji heroji.
No - s vremenom mi je postalo jasno da onkraj te slike kod Ćire Blaževića postoji nešto veliko. Za početak, svoj je posao znao dobro, iako se dobro trudio da to sakrije. Imao je fascinantnu memoriju: i debelo u osamdesetima sjetio bi se čovjeka koji ga je pred trideset godina jednom intervjuirao. Iako je imao društvenu moć koja nije bila zanemariva, nije je nikad koristio da bi nekog suzbio ili mu naudio. Trpio je kritiku.
Premda sam napisao u devedesetima desetine tekstova protiv njega, ostavljao je dojam da mi se rado javlja, a jednom smo prije desetak godina na Hvaru popili i srdačnu kavu. I to je bio dio njegove temeljne socijalne prilagodljivosti. Razumio je da je dobro iskorišten dan onaj u kojem ste jednog protivnika preobratili u saveznika.
Potkraj života iskazao se s dvije divne ljudske epizode. Prva je bila njegov period vođenja reprezentacije BiH. Cijelu je Hrvatsku tih godina naveo da grize nokte nad rezultatima BiH tima. Hrvatski su građani navijali za BiH, kao da su osjećali da će uspjesi "zmajeva" biti zadnji životni poklon dobronamjernom, zaslužnom starcu. Usisao je Ćiro u taj vrtlog Hrvate i Bošnjake, fratre i hodže, te više napravio za poratnu obnovu suživota nego deseci NGO-a.
Drugo veliko Ćirino poglavlje bio je odlazak. Kao čovjek medija umirao je u direktnom prijenosu, govorio o svojoj patnji i odlasku puno, neprestano, ali bez žalopojki, s istim plastičnim optimizmom čovjeka koji prihvaća svijet takav kakav jest. Na svoj je blaževićevski način u zadnjim mjesecima pridonio destigmatizaciji umiranja i smrti.