Tamo negdje sredinom devedesetih Miroslav Ćiro Blažević bio je na vrhu liste ljudi koji su mi u Hrvatskoj dizali živce. U to doba - a to je bilo negdje oko Europskog prvenstva 1996. - Ćiro Blažević je personificirao sve što u tadašnjoj Hrvatskoj nisam volio.
Kao hajdukovac, imao sam tih 90-ih s Ćirom nenamirenih računa još iz Jugoslavije. Nisam volio što je 1982. s Dinamom uzeo Hajduku titulu ispred nosa. Iritirao me taj sloj malograđanskog light-nacionalizma koji je Blažević izgradio oko te titule. Cijelim nizom diskretnih političkih gesta - od bijelog šala do ceremonijalnih pohađanja mise u katedrali - Blažević je odašiljao poruku koju nisam volio.
To je bila poruka o Dinamu kao autentičnom hrvatskom klubu, otjelovljenju purgerskog građanstva naspram plebejskog jug...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....