Svojim prošlim romanom “Recepti za sreću” koji je tematizirao šest ženskih sudbina u atmosferi prije bombardiranja Beograda 1999., Ana Đokić načinila je značajan korak iz prostora književnosti za djecu u prostor one za tzv. odrasle.
Već je tada bilo vidljivo kako su glavni aduti ove spisateljice mogućnost da se napiše komunikativan prozni tekst u kojem se bavi “ženskim” temama uronjenim u društveno-političke kulise.
“Gordana među vrbama” nastavlja tamo gdje su “Recepti” stali, s time što su pretenzije ovaj put nešto veće - obuhvatiti širi vremenski period (od šezdesetih godina prošlog stoljeća do raspada Jugoslavije i rata u Hrvatskoj) i dovesti glavnu junakinju do trenutka emancipacije, kad sudbinu preuzima posve u svoje ruke.
Supruge i kćeri
Novi roman priča je o životu u socijalizmu, miljeu obitelji nekadašnjih vojnih lica koja su odlično predstavljena svjetonazorom i obrascima ponašanja Gordanina oca, zastavnika Dragoljuba Boškovića. No, premda je on u svim aspektima najživopisniji, pripovjedačicu ipak prije svega zanimaju ženske sudbine, njegove pasivne i tragične supruge i kćeri koja odrastanjem pokušava dohvatiti komadićke vlastite slobode i izgraditi identitet koji je unaprijed određen obiteljskim koordinatama. Priča o obitelji Bošković, osim što atmosferom i pažljivo odabranim citatima (isječcima iz govora, pjesama, novinskih članaka...) ocrtava jedno vrijeme, na neki način prerasta u mračnu i tragičnu priču o ljudima čiji se svijet odjednom srušio i nisu imali druge do pobjeći - u smrt, bolest, ili izvan granica nekadašnje domovine.
Kod Ane Đokić nema biranja strane, optuživanja i crno-bijele nacionalne ili bilo koje druge kvalifikacije, premda na trenutke vrlo duboko ulazi u problematiku međunacionalnih netrpeljivosti. Nju zanimaju individualne sudbine, na koje osim patrijarhalnog sustava vrijednosti i rodnih stereotipa utječu i silnice politike i promjene društvene paradigme.
Republičke adrese
Gordanina sudbina jest sudbina žene koja je odrastala na raznim republičkim adresama, bez prave obiteljske nježnosti, ali je i sudbina Jugoslavenke koja je u jednom trenutku postala vlasnicom nametnutog nacionalnog identiteta i kao takva morala žrtvovati svoje mladalačke želje i ljubavi i otići, kako bi se jednog dana vratila u grad svoje mladosti, Zagreb, s konstatacijom kako tamo više nema nikoga.
Atraktivna tema, koja u nas još nje dovoljno “ispisana”, i fokusiranje na ženske sudbine aduti su ovog romana kojem bi idealni soundtrack bio jedan od citata iz knjige - pjesma “Par godina za nas” legendarne EKV.
plus 5 pitanja:
U svakome od nas još uvijek čuči neka patrijarhalna baba
Roman se (jednim dijelom) događa u Trnskom i promoviran je u Trnskom. Što je vama taj zagrebački kvart?
- Trnsko je moja prva ljubav. Točnije rečeno, mjesto gdje je davnih 80-ih živjela moja prva ljubav. U Trnsko sam dolazila, boravila, šetala Parkom mladenaca, družila se s Trnskašima. I - uživala.
Zašto je na početku potrebno “ograđivanje” kako su događaji izmišljeni, a citati nisu autoričin stav?
- Pretpostavljam da je to moje “ograđivanje” pomalo djetinjasta želja da se izmaknem u stranu od nekih situacija i stavova ljudi koje opisujem u romanu, a koji, na žalost, nisu nikakva znanstvena fantastika. Od zastavnika JNA koji “psuje mater ustašku”, do branitelja koji “psuju mater troprstašku”. Da kažem “Nisam ja iz tog filma. Ja samo promatram. I bilježim.”
Pišete o obitelji časnika nekadašnje JNA, koliko poznajete taj milje?
- Lik zastavnika Drage Boškovića smatram možda najuspjelijim, najživotnijim i najjačim književnim likom koji sam dosad stvorila. Reakcije čitatelja na njega su posebno jake. Mnogi su mi rekli “znao sam baš takvog oficira, pljunuti on”. Inače, ja sam odrasla u jednom sasvim drugom miljeu.
Kroz roman se kao ravnopravna tema provlači pitanje položaja žena u patrijarhalnom sustavu. Čini se da je to “vaša” tema?
- Definitivno. Nakon “Recepata za sreću”, u kojima junakinje robuju stereotipima o ljubavi i “prinčevima na bijelim konjima”, u “Gordani među vrbama” je glavna junakinja konačno napravila pomak. Odlijepila se od te slike i shvatila da, ako treba, kroz život može ići i sama. Fascinira me činjenica koliko, u svakome od nas, na onoj podsvjesnoj razini, još uvijek čuči neka patrijarhalna baba ili brkati “tradicioljubivi” šukundjed.
Može li se reći da je roman posvećen jednoj generaciji koja je raspadom YU ostala bez identiteta?
- “Gordana među vrbama” (što je nekakva moja poetsko-ironijska inačica one čuvene “Srbe na vrbe”) je roman o životu u Jugoslaviji u vrijeme socijalizma, o televizijskim emisijama koje smo gledali, o glazbi koju smo slušali, o pionirima, o djeci oficira JNA, o raspadu Jugoslavije, i o tome kako su među nama uvijek postojali oni koji nisu htjeli prigrliti ni politički, ali ni nacionalni identitet. O tome kako je, u bilo kom sistemu, biti i ostati individualac, nemoguća misija.