Hrvatska u ovom trenutku još uvijek traga za 1.731 osobom nestalom u ratnom vihoru od 1991. do 1995. Ta brojka skriva podjednak broj žrtava hrvatske i srpske nacionalnosti čija sudbina je nepoznata, a svima im je matična država Hrvatska. Njihovi bližnji ni sedamnaest godina od svršetka rata ne znaju gdje im je grob.
U ukupnoj brojci od 1.731 nestale osobe, pukovnik Ivan Grujić koji već godinama vodi Upravu za zatočene i nestale razlikuje dvije osnovne skupine: one čiji se trag zameo tijekom 1991. i 1992., a takvih je 974. Oko 80 posto nestalih u tome razdoblju prema Grujićevim podacima čine Hrvati kojima se trag izgubio mahom u istočnoj Slavoniji. Ostalih dvadest posto nestalih 1991. i 1992. čine nehrvati, uglavnom Srbi odvedeni iz Siska i okolnih sela, Karlovca, Gospića, Osijeka, Zagreba i drugih područja koja su bila pod nadzorom hrvatskih vlasti.
Drugu skupinu nestalih za kojima hrvatske vlasti još uvijek tragaju čine oni kojima se zameo trag u proljeće i ljeto 1995. u akcijama Bljesku i Oluji i danima nakon njih, a takvih je 757. Među njima uvjerljivu većinu čine Srbi koji su živjeli na područjima oslobođenim u tim dvjema operacijama.
Dugo je hrvatska Vlada u svojim službenim statistikama nestalima tretirala samo Hrvate kojima se gubi trag 1991. i 1992. na okupirnim područjima. Međutim, u prvom mandatu Sanderove vlade dobrim dijelom pod pritiskom Međunarodnog crvenog križa i nevladinih udruga, hrvatske su vlasti tome popisu pridružile i svoje srpske državljane nestale u ratnom vihoru.
Iako je službena hrvatska pozicija da se barata jedinstvenim popisom nestalih u međusobnoj komunikaciji hrvatske Uprave za zatočene i nestale te Srbijanske Komsije za nestala lica itekako se žrtve za kojima se trga prebrojavaju po nacionalnosti, a teško se oteti dojmu da u međusobnoj suradnji u otkrivanju njihovih grobišta još uvijek ima one: ako vi neće pomoći nama, nećemo ni mi vama.
Traganje za osobama nestalim u ratu jedna je od ljudski najbolnijih, ali i najtežih problema. Osim humanitarnog aspsekta, otkrivanje i identifikacija nestalih ima i pravni aspekt jer se kroz pronalaženje tijela i njihovu identifikaciju prikupljaju materijalni dokazi u sudskim psotupcima za ratne zločine pred međunarodnim i domaćim pravosuđima.
"Imamo i ljudske i tehničke pretpsotavke za ekshumacije grobnica i identifikaciju ostataka, ali ono što nam nedostaje jesu informacije o lokacijama masovnih grobnica, kazao nam je voditelj hrvatskog ureda za zatočene i nestale Ivan Grujić. Pri tome, objašnjava nisu problem informacije iz Hrvatske jer Hrvatska ima registriranih tridesetak zajedničkih grobnica u kojima se još nalaze tijela netalih u bljesku i Oluji koje treba ekshumirati i identificirati. Ključ za rješenje toga probleme je, ističe, u Srbiji. Pouzdano znamo da određene službe vojske Srbije rapolažu informacijama o masovnim grobištima na nekoć okupiranim područjima Hrvatske, ali već desetljeće ga tražimo uzalud. Uz to pouzdano znamo da su negdje 1994. i 1995. dio masovnih grobnica JNA premjestila i prikrila, imamo i dokaze da ih je premještala, primjerice masovne grobnice u Antinu i Tordincima i istočnoj Slavoniji, ali nikako da dobijemo podatke gdje. Te informacije moraju biti unutar određenih vojnih službi u Srbiji, možda i unutar policijskih službi, ali ih oni ne daju. Na pitanje zašto to Srbije ne da, Grujić kaže da o razlozima može tek nagađati. "Otkrivanju podataka o masovnim grobnicama odupiru se pojedine njihove strukture vjerojatno i zbog postupaka koji se vode pred domaćim i međunarodnim sudom u Haagu, a vjerojatno šutnja o njima i ma veze s tužbom Hrvatske za genocid protiv Srbije i njihovom protutužbom. Očekujem da će ih Srbija dostaviti kad pritisak međunarodne zajednice bude nepodnošljivo velik, a i vlasti u Beogradu procijene da im njihova objava može biti korisna kao dokaz koopretivnosti u otkrivanju ratnih zločina.
Na pitanje jesu li i tijela Srba nestalih u Oluji i Bljesku također u masovnim grobnicama, Grujić odgovara odriješito. "Ne, to nisu masovne, već zajedničke grobnice. Razlika je u tome što su masovne grobnice neobilježene, dakle skrivene, bez podataka o žrtvama sahranjenim u njima, a zajedničke grobnice su obiježene sa svim podacima o žrtvama koje su bile na raspolaganju, a tijela su pokopana i oblježena uskladno međunarodnim pravilima. U Hrvatskoj nakon Oluje i Bljska tijela su, uvjerava nas Grujić, sahranjena u zajedničkim grobnicama, u kojima identitet žrtava nije poznat, ali su obilježena. Prema evidenciji njegova ureda još uvijek treba ekshumirati tridesak zajendičkih grobnica u kojima su tijela nađena nakon Bljeska i Oluje. Dosad je ističe iz masovnih grobnica ekshumirano 902 osobe od čega su 559 idenetificirano (oko 60 psoto). Najvećea je bila masovna grobnica na kninskom groblju iz koje je ekshumirano 300 tijela, potom na groblju Gračacu, u preostalih tridestak zajendičkih grobnica još se, prema našim procjenama, nalazi oko 200 tijela stradalih u Oluji i Bljesku.
Ostaci se identificiraju DNA metodom, u tri DNA laboratorija, ponajviše u Zagrebu na Odjelu sudske patologije na Šalati, te u Osijeku i Splitu. Dok je najveći dio hrvatskih ekshumiranih žrtva iz Ovčare i drugih masovnih grobnica identificiarano, utvrđivanje idetniteta ekshumiranih iz grobnica Bljeska i Oluje teče sporije jer se obitelji nalaze izvan Hrvatske, pa njihov uzorak za DNA analizu moramo prikupljajti u drugim državama.