Papa Benedikt XVI je za svoga osmogodišnjeg pontifikata imao kuriozan odnos sa Hrvatskom: u njoj je doživio najtopliji doček na svim svojim apostolskim putovanjima izvan Italije, iz nje je doživio najteže uvrede kad je njegov pravorijek o vlasništvu nad samostanskim kompleksom u Dajli ugrozio osobne odnosno grupne interese nekih hrvatskih svećenika pa i biskupa.
Mogu mirno posvjedočiti da na licu Benedikta XVI nisam nikada primijetio takvu radost, takvu osobnu sreću, kao one lipanjske večeri prije dvije godine kada su se mladi katolici veselili skupa s njime na Jelačićevu trgu u Zagrebu čak ni kad je prvi put pozdravio mnoštvo iz Lože blagoslova netom je izabran za papu 19. travnja 2005.
Nisam, naravno, bio nazočan, ali sam od pouzdanih svjedoka čuo da je bio izrazito žalostan, čak ogorčen, kad je čuo da u Hrvatskoj govore i pišu da je njegova odluka o Dajli bila diktirana nacifašističkom osovinom Nijemaca i Talijana. Oni uljudniji su tvrdili da Papa nije shvatio, da on to ne razumije, kao da je ishlapio. To ga je pogodilo utoliko teže nakon tople i apsolutno iskrene dobrodošlice kojoj sam svjedočio u Zagrebu. Osim toga, u Italiji je ipak bilo ponešto rezerve spram njega kao Nijemca, koja se u Zagrebu nije uopće osjetila (u Vatikanu su gunđali i na Wojtylinu „poljsku bandu“, kako su je neki zvali, ne baš u duhu kršćanske bratske ljubavi).
Hrvatski katolici su se ponijeli prema Benediktu XVI gotovo po paradigmi Isusovih zadnjih dana u Jeruzalemu: u nedjelju je mnoštvo klicalo: „Hossana“, a u petak su sljedbenici farizejskog Sinedrija urlali: „Crucifige!“ (razapni na križu!). Oprostio je to i Benedikt, naravno, ali ne vjerujem da je zaboravio.