Bila su mu to, kaže, najgora 83 dana u životu. Zatvoren u Prihvatnom centru u Ježevu , štrajkao je glađu čekajući deportaciju u 4000 kilometara udaljeni rodni grad u kojem bi se borio za goli život protiv vjerskih fundamentalista.
Za mladog Nigerijca u tom se trenutku borila jedino njegova djevojka, Osječanka s kojom je živio i koja je uporno obilazila institucije, nailazeći na neprohodnu šumu birokracije i zatvorena vrata.
- Ne možemo vas primiti, zovite telefonom. Ne dolazite, šaljite poštom - uporno su je odbijali. J. J. Abimikua smo, kada smo prvi put pisali o njemu, stoga nazvali Gospodin Nitko. Bio je čovjek bez identiteta koji se našao u nerješivoj situaciji.
Deportacija odgođena
Deoirtacija odgođena Sada kad je konačno, barem privremeno, pušten na slobodu i kad mu je nakon štrajka glađu i tekstova u Jutarnjem deportacija odgođena, Abimiku nam prepričava svoju životnu priču kako bi upozorio na teške sudbine stranaca koji ne znaju jezik, nemaju novca i ljude koji bi se za njih borili. A stranac poput njega, s neriješenim papirima i željom da ovdje zasnuje novu obitelj, Hrvatsku danas vidi kao zemlju s dva lica - zemlju punu, kaže, vrijednih i dobrih ljudi u kojoj bi htio živjeti, ali i zemlju punu proturječnosti i loših zakona koji su ga umalo došli glave.
- U Ježevu sam se pitao je li ovo zemlja u kojoj želim ostati. Našao sam svoju obitelj i želim ovdje graditi budućnost. Nadam se da je to moguće - objašnjava.
J. J. Abimiku u Osijek je doputovao 2009. godine sa studentskom vizom u džepu i jednim koferom u ruci. Upisao je studij teologije i upoznao djevojku, mladu Osječanku s kojom je ubrzo počeo živjeti. Rođen je u Lafiji, nigerijskom gradiću pokraj Josa, prijestolnice Plateau Statea, nekoć mirne pokrajine koja se počela transformirati u turističku meku.
Pretučen si i što sad?
- Nekad je to bilo lijepo mjesto za život: različite rase, religije i nacionalnosti živjele su skladno, vrlo mirno. Još je bio prepun stranaca, a onda su 2000. počeli sukobi kršćana i muslimana koji su se pretvorili u krvave obračune - prepričava Abimiku koji se kao kršćanin odlučio odseliti u Hrvatsku i studirati teologiju.
Osijek mu se svidio jer se u njemu osjećao dobrodošlim. A onda su počeli problemi: prvo sve češći rasistički komentari i uvrede, a uskoro i otvorena agresija.
- Napala me grupa ljudi, njih 5-6, pretukli su me zbog boje kože. Policija me odvela u stanicu i napravila zapisnik. Učinilo mi se da su napad shvatili ozbiljno jer sam bio pun masnica i ogrebotina, a napali su me zbog rasne netrpeljivosti. Čak sam prijavio ime i prezime jednog napadača. I ponovno ništa - kaže Abimiku. U policiji su mu na kraju rekli: “Pretučen si i što sad? Ne radi veliku dramu oko toga”.
No, to je bio samo početak. Uskoro je netko počeo prijetiti njegovoj djevojci. Znali su o kome je riječ i prijavili su prijetnje, ali u policiji su rekli da se radi o pretjeranoj reakciji i da se takve prijetnje ne smiju shvaćati osobno. U međuvremenu su eskalirali sukobi u Josu. Abimiku više nije mogao stupiti u kontakt s roditeljima, a ostao je bez novca. Ukrali su mu putovnicu, viza mu je istekla.
Azil zbog vjere
- Nisam znao što me čeka ako se vratim u Nigeriju, nisam znao što mi je s roditeljima, bojao sam se za život. Kad sam ostao bez novca, prestao sam ići na fakultet, a iz unajmljenog stana sam se preselio k djevojci. Zato sam odlučio zatražiti azil iz vjerskih razloga - kaže.
Bilo je to u listopadu 2011. Istovremeno su svjetski mediji objavili da su u Plateau Stateu militantni muslimani samo u jednom tjednu ubili 45 katolika. No, Hrvatska mu je na kraju odbila azil, kao i žalbu.
- Dobio sam rok od 30 dana da napustim Hrvatsku. Pomirio sam se s tim. Nisam htio da me deportiraju, htio sam sam napustiti zemlju jer sam se bojao da će u Nigeriji reagirati što sam deportiran odavde. No, nisam znao kako da to učinim jer su mi ukrali dokumente - objašnjava J. J.
Nemani veleposlanstva
Tada je počela birokratska noćna mora. Abimiku je podnio zahtjev za privremeni boravak. U postaji mu zahtjev nisu željeli primiti osobno, nego ga je morao poslati poštom! Nakon toga su ga pozvali u postaju i, umjesto da riješe problem, Abimiku je uhićen.
Novi problem je nastao jer u Hrvatskoj nema nigerijskog veleposlanstva , a najbliže je u Budimpešti. Veleposlanik mu je telefonom objasnio da ne zna što će se dogoditi kad ga deportiraju u Nigeriju - hoće li ostati u zatvoru ili će biti slobodan.
- Kad sam uhićen, odveli su me na Prekršajni sud. Sutkinji sam objašnjavao da sam htio sam otići, ali nisam mogao bez putovnice. Nije ju to zanimalo. ‘Ovdje ste ilegalno i morate otići. Do tada morate u Ježevo’, rekla mi je. U međuvremenu sam uspio stupiti u kontakt s obitelji. Živi su i zdravi, ali su mi rekli da je sitacija loša. Puno su toga izgubili u sukobima i stalno mi govore da se ne vraćam tamo - objašnjava. A onda su uslijedila 83 dana u Ježevu.
- To je mjesto za mene gore od zatvora - kaže Abimiku.
Uvjeti su, tvrdi, nehumani i sve sliči na zatvor, a ne na prihvatni centar. Iako je imao pravo na dva sata boravka na svježem zraku dnevno, Abimiku je u ta 83 dana na zrak pušten samo pet puta, i to u papučama na snijeg.
- Iako u pravilniku stoji da imamo pravo na knjižnicu i sportske aktivnosti, toga tamo uopće nema. Nemoguće je dobiti liječničku pomoć. Strance tretiraju kao kriminalce, bez imalo poštovanja, vrijeđa ih se i koristi se fizička sila - nabraja J. J.Mnogima na ulazu oduzmu sav novac uz izgovor, tvrdi, da je potreban za troškove boravka. Abimikuu su nakon puštanja poslali potvrdu o naplati troškova u kojoj stoji da je na njega potrošeno 20.750 kuna, tj. 250 kuna po danu.
Štrajkao sam glađu
- S obzirom na uvjete i hranu u Centru, to je apsurdno - kaže. Sve to, uključujući otezanje nigerijskog veleposlanstva s izdavanjem putnog lista, dovelo je Abimikua do očaja. Njegova djevojka koja se javila redakciji Jutarnjeg vodila je neuspješnu bitku s birokracijom.
- Željela sam predati zahtjev za odgodu deportacije. U osječkoj policiji su rekli da oni nisu nadležni za to. Zbog toga sam otišla u MUP u Zagreb. Ondje me nisu htjeli primiti, nego su mi rekli da nazovem telefonom. Sugerirali su mi da uzmem odvjetnika koji zna proceduru. Kako odvjetnik to može znati, a oni u MUP-u ne mogu? U Osijeku stara priča - nisu htjeli osobno primiti zahtjev, nego sam ga opet slala poštom - kaže djevojka, a J. J. dodaje: - Zbog toga sam počeo štrajk glađu.
Iako on tvrdi da su ga zbog toga napali čuvari, u Prihvatnom centru to službeno demantiraju.
Abimikua to ne čudi.
- Puno ljudi u Ježevu su obični ljudi koji bježe iz zaraćenih država. Tako sam upoznao i Musu iz Somalije. Njegovi su roditelji ubijeni kada je imao samo četiri godine. Morao je bježati, ilegalno je prelazio granice, riskirajući život. Mnogo je razdvojenih obitelji - dio ostane u Ježevu, dio se šalje u azil u Kutini. Odgovorni strance uvjeravaju da ni ne traže azil jer nemaju uvjete za to. Mnogi ne razumiju engleski, ne znaju svoja prava i prisiljeni su slijepo slušati naredbe - prisjeća se J. J. svog boravka u Ježevu.
Veleposlanstvo također nije bilo od pomoći. Abimiku je tražio putni list kako bi mogao zakonito otići u Nigeriju. Zvali su ga u Budimpeštu iako su znali da nema putovnicu i da je to nemoguće. Vrijeme je curilo. Svi su ih zvali - inspektor zadužen za slučaj, djevojka i sam Abimiku. Na kraju su od njega tražili sto dolara kako bi mu poslali potrebne papire.
Nakon što je Abimikuova priča izašla u Jutarnjem, on je privremeno pušten na slobodu. Čeka da se riješi njegov zahtjev.
- Planovi za budućnost: volio bih se vjenčati i ostati. Još nemam važeći dokument pa je vjenčanje i dalje nemoguće. Ne želim natrag, strah me za život. Djevojku ne mogu odvesti tamo jer to više nije sigurno mjesto za strance. Najsretniji bih bio da dobijem privremeni boravak. Moj je san ostati ovdje - završava.
Nakon svega što je prošao, J. J. Abimiku to je sigurno i zaslužio.