Treba mi mit kojemu ću posvetiti život - napisala je u svom prvijencu, autobiografskom romanu “Ljubavnici i luđaci” Julienne Eden Bušić, supruga jednog od najpoznatijih hrvatskih emigranata Zvonka Bušića koji si je u ranim nedjeljnim satima oduzeo život hicem iz vatrenog oružja.
- Nisam više mogao živjeti u Platonovoj pećini - naveo je Bušić u oproštajnom pismu, a njegovo tijelo u obiteljskoj kući u Rovanjskoj kod Zadra pronašla je upravo supruga Julienne - žena koja je bila razdvojena od supruga pune 32 godine, koja ga je dva desetljeća čekala da izađe iz američkih zatvora i koja je cijelo to vrijeme promicala njegove ideale. I sama Julienne je odslužila 13-godišnju kaznu, a oslobođena je 1990. godine.
Bračni par Bušić u zatvor je dospio nakon što su 10. rujna 1976. godine s još trojicom hrvatskih političkih aktivista - Petrom Matanićem, Franom Pešutom i Slobodanom Vlašićem oteli putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika. Cilj otmice zrakoplova bio je da prisile američke i europske medije da objave Bušićeve letke u kojima je on pisao o položaju Hrvata u tadašnjoj Jugoslaviji. Otmičari su htjeli izbaciti letke nad Londonom i Parizom, te potom doletjeti do Zagreba i Solina gdje se odrzavalo slavlje Gospe od Otoka kako bi i tamo izbacili letke kojim se Hrvati pozivaju na dostojanstvo i slobodu.
FOTO: ZVONKO BUŠIĆ SE UBIO I OSTAVIO DVA OPROŠTAJNA PISMA 'Nisam više mogao živjeti u Platonovoj pećini'
Dočekan kao domoljub
No, nisu stigli do Solina. Predali su se na pariškom aerodromu gdje su zrakoplov trebali napuniti gorivom. Sa sobom nisu imali oružje, niti su u avion unijeli bombu. Imali su glinu, željeznu tavu i crni električni kabel od kojeg su napravili lažni eksploziv. Ipak, pravu, ručno izrađenu bombu, kao i propagandni materijal ostavili su u pretincu newyorške podzemne željeznice, te upute za demontiranje dali pilotu zrakoplova. No, prilikom pokušaja demontiranja bombe poginuo je američki policajac Brian Murray, djelatnik odjela za bombe, dok su trojica bila ranjena. Svi putnici u avionu bili su neozlijeđeni, a neki su poslije i svjedočili u korist petorke jer se prema putnicima tijekom otmice nisu odnosili kao teroristi.
Ipak, Zvonko Bušić je osuđen zbog otmice i djela koje je dovelo do smrti druge osobe, na kaznu doživotnog zatvora s mogućnošću pomilovanja nakon 10 godina. Ta kazna predviđala je puštanje na slobodu nakon 30 godina izdržanog zatvora, pa je trebao izaći 11. rujna 2006. godine, no Komisija je odbila pomilovanje. I dok su svi ostali iz grupe već bili pušteni, Bušić je u zatvoru ostao do 2008. Početkom srpnja te godine, kad je odslužio 32 godine, premješten je iz zatvora Terre Haute pod nadležnost Imigracijske i carinske službe radi deportacije u Hrvatsku, te bez prava na povratak u SAD. Bušić je potom u pratnji američkih agenata u Zagreb stigao 24. srpnja, a na zagrebačkom aerodromu dočekan je kao domoljub. Dobrodošlicu su mu došli poželjeti mnogi, a među njima i političari Dražen Budiša i Anto Kovačević, pjevač Marko Perković Thompson, te brojni građani.
Najsretnija je tada ipak bila njegova supruga, Amerikanka njemačkih korijena, rođena u Oregonu 20. rujna 1948. kao Julienne Eden Schultz, koja je, ubrzo po izlasku na slobodu, početkom devedesetih došla živjeti u Hrvatsku. Julienne je studirala u SAD-u i Europi, te magistrirala na području njemačkog jezika i jezikoslovlja.
- Moj djed bio je Nijemac, rođen u Ukrajini; od njega sam naslijedila ljubav za strane jezike koje sam počela učiti u ranoj mladosti i pokušala usavršavati u Austriji. Zbog toga bi moj otac, koji je njegov sin, teško mogao imati prigovora na još jednog stranca u obitelji - napisala je Julienne u memoarima “Ljubavnici i luđaci” aludirajući na svoju ljubavnu vezu s Hrvatom Zvonkom Bušićem.
Upoznali su se u Beču 1969. godine
- Izgledao je nekako siromašno: svjetlocrvena trenirka s crno-bijelim zatvaračem na sredini, iznošene maslinaste hlače s prekratkim nogavicama, tamne čarape i i crne cipele sa šiljastim vrhom. Crna kosa, masna ili mokra, padala mu je na čelo... Crne oči, uglasto lice, poput Picassovih lica, nimalo naočito, ali napregnuto, ostavljalo je dojam potisnute pogibelji ili uzbuđenja... A ja? Kakav sam prizor ja pružala? On je vidio punašnu djevojku od dvadesetak godina, s crvenim plastičnim ogrtačem, koji je oko pojasa stezala duga i nezgrapna vezica za cipele. Mogla bih reći da ga je privukla moja duga plava kosa, da nije bila skrivena pod pletenom kapom. Ipak, na čudan smo se način međusobno privlačili, kao što drvo ili zid privlači automobil izvan kontrole - opisala je Julienne u knjizi njihov prvi susret u Austriji. Već tada, nakon nekoliko prvih susreta Julienne je bila svjesna nekih Bušićevih nedostataka, poput kašnjenja.
Tajno pisala u zatvoru
- Kasni već četiri sata, ali zbog te bezobraštine nekako mi je draži. Još jutros sam zaključila da me nije dostojan... Ali on tako neoprostivo kasni da se negove mane pretvaraju u vrline, želim ga zbog pronicavosti kojom se postavio iznad mene - navela je Bušićeva supruga u knjizi u kojoj detaljno opisuje njihovu zaljubljenost i svoju fasciniranost Bušićem kojeg prijatelji i rodbina zovu Taik.
- Ali, ako se čini da smo Taik i ja imali malo toga na čemu bismo sagradili čvrst i tajan odnos, to je istina samo u praktičnom smislu; naime, mi kao da poznajemo jedno drugo kroz neko čudesno naslućivanje. Gledam ga s fanatičnom privrženošću kad govori svojim jezikom, iako ne razumijem smisao njegovih riječi; ali dok ga promatram, razumijem njegov smisao. Njegovu zadubljenost u predmet razgovora, način na koji puši cigaretu, usisavajući dim kao da njime hrani svoje riječi, nestrpljivo, ne želeći da ga prekinu. Njegove oči, koje su često neprozirne, dok gledaju u dio ništavila. .. Sjedeći uz njega, ja sam ipak dio njegova sudjelovanja u svijetu - piše Julienne u “Ljubavnicima i luđacima”, svom prvijencu koji je doživio sedam izdanja i 1997. dobio nagradu Društva hrvatskih književnika. Objavljen je i u SAD-u, a Julienne ga je četiri godine u tajnosti pisala dok je bila u zatvoru. U njemu je detaljno opisala događaje koji su njoj i suprugu promijenili život - osim o njihovoj ljubavi i braku, pisala je i o siromaštvu u kojem su živjeli, pozadini otmice aviona, političkim igrama, sudskom procesu u kojem su bili osuđeni na doživotne kazne...
Iščekivanje povratka
- Prva knjiga bila mi je kao terapija. Tada sam bila u zatvoru i morala sam to sve ispucati, a i htjela sam ispraviti neke pogrešne interpretacije koje su se pojavile u medijima. Željela sam svoju muku podijeliti s ljudima - htjela sam da saznaju što je prethodilo otmici aviona, a to je jedna ljudska priča - rekla je Julienne Bušić u jednom od intervjua koji je prethodio dokumentarcu koji se o njima snimao i koji je 2013. prikazan na HRT-u.
Trinaest godina nakon “Ljubavnika” Julienne Eden Bušić objavila je i drugu knjigu “Tvoja krv i moja”u kojoj kroz pisma govori o 32 godine čekanja kako bi ponovno bila sa svojim suprugom.
- Nastojala sam ponovno s čitateljima podijeliti svoja bogata i dugotrajna iskustva borbe, nadanja i iščekivanja Zvonkova povratka kući - pojasnila je Bušić koja bi svaki put, kad bi odlazila suprugu u posjet, kako je ispričala u jednom intervjuu, imala posebne pripreme. Pazila je što će odjenuti, kako će se dotjerati da mu bude lijepa, pogotovo zbog toga jer se vide samo jednom godišnje.
- Ustajemo od našeg bež plastičnog stola i grlimo se posljednji put . Tako je stvaran, dok je inače samo prazna apstrakcija koju uzimam u ruke i puštam kad želim. Gledam svoju ljubav. On kaže da sam ja njegova Penelopa koja čeka da se on vrati sa svoje odiseje. Ponekad me pita jesam li njegova Penelopa, kao da nije siguran. Gledam ga ravno u oči i osjećam kako me polako uvlači tajanstven, dubok prostor gdje je sve obrnuto. naglavce padam u njega, moja se kosa širi od lica kao kišobran. Uhvati me - kažem mu. Padam! “Ne padaš” - umiruje me on. “To je krug!” I on je uvijek tu raširenih ruku, da me zagrli dok se pridižem - opisala je u epilogu “Ljubavnika i luđaka” rastanak sa suprugom u zatvoru u Kansasu.
Terorist, heroj, zločinac
A je li svih tih godina ikada izgubila nadu u njegov povratak? U jednom od intervjua Julienne je kazala kako se to dogodilo jednom, kad ga nisu pustili nakon 30 godina.
- Tada sam se počela navikavati, na silu, na ideju da će umrijeti u zatvoru što me gotovo slomilo. Ali, zahvaljujući Zvonkovim razmišljanjima...počela sam prihvaćati mogućnst da se nikada neće vratiti, i da je to možda njegova “veća”, korisnija sudbina - rekla je Julienne Bušić, objašnjavajući i kako je izdržala sve te godine čekanja:
“Počela sam razmišljati o duhovnoj naspram tjelesne ljubavi jer je naša ljubav od početka bila duhovna, na temelju pravog prijateljstva, i ta ljubav i to veliko prijateljstvo nam je pomoglo da izdržimo sve te godine čekanja jer činjenica je da je ta ljubav puno jača od tjelesne, može opstati i rasti pod svim uvjetima, a naš slučaj dokaz je toga”. Kad je Zvonko Bušić konačno izašao iz američkog zatvora, Julienne Bušić je nakon četiri godine zajedničkog života, na pitanje kako se snalaze u mirnom životu, obzirom da je njihova teška i pustolovna priča ipak imala hepiend, odgovorila:
- Hepiend je varka, jer nije „end“ dok ne umremo, a svašta se može dogoditi između! Jednog će dana o tome postojati pisani trag, nadam se u skoroj budućnosti, pa bolje da pričekamo malo. Mogu samo zasada reći da je bilo kao što vrijeme zna biti, svaki dan drugačije, pa potres, pa sunce, pa oluja, pa uragan, pa vjetrić, malo kiše, vrućina, pa opet kiše… uglavnom, nitko ne može zamisliti kako je to doći doma nakon 32 godina strogog zatvora, za zatvorenika, i za ženu i obitelj...
Rekla je to Julienne u intervjuu točno prije godinu dana, 4. rujna 2012. U istom tom razgovoru kazala je i što bi joj bilo na prvom mjestu da treba odrediti sebe - revolucionarka, književnica ili supruga, žena koja voli?
“Predugo sam u kategorijama: terorist, pisac, borac za slobodu, žena koja čeka, heroj, zločinac…. Sve to je prolazno, mogu danas biti u zemlji gdje živim smatrana kao borac za slobodu (što se dogodilo), a sutra terorista (što se isto dogodilo). Istina je puno veća i šira od nečijih misli koji se stalno mijenjaju. Ali, dobro, kada ste već pitali, rekla bih samo da želim biti „čovjek u harmoniji sa svemirom“. Jer sve drugo proistječe iz toga stanja”.