Mogu li i trebaju li osobna sjećanja biti korektiv povijesnog pamćenja i je li ih potrebno staviti u povijesni kontekst, ili su svjedočanstva žrtava važnija za bolja historijska tumačenja od institucionalizirane povijesti?
Bila je to jedna od tema o kojoj se raspravljalo na jučerašnjoj konferenciji “Osobna sjećanja na ratove i druge oblike političkog nasilja od 1941. do danas” koju je u Novinarskom domu organizirala Documenta, centar za suočavanje s prošlošću.
Glavni cilj konferencije bio je predstaviti javnosti zbirku zapisa u kojoj je metodom usmene povijesti dosad prikupljeno oko 450 sjećanja kazivačica i kazivača iz različitih regija Hrvatske.
Zbirka kao spomen
- U stvaranju društvenog pamćenja ništa ne može zamijeniti ljudsko svjedočanstvo. Prikupljeni zapisi pokušaj su višeslojnog tumačenja, bez crno-bijelih interpretacija, i usmjereni su protiv kanonizacije samo jedne interpretacije povijesti. Nadam se stoga da će ova zbirka pomoći afirmiranju višestrukih identiteta - izjavila je predsjednica Documente Vesna Teršelič.
Dodala je i da je zbirka neka vrsta spomena na one čija mjesta stradanja nisu obilježena, a intervjui se mogu pogledati na internetskoj stranici osobnasjecanja.hr. Podijeljeni su tematski: od svjedočanstava o Drugom svjetskom ratu i razdoblju Informbiroa, preko iskaza o političkom nasilju 1971., pa do osobnih sjećanja vezanih uz Domovinski rat.
Poznati i nepoznati
Među kazivačima se nalaze i neka poznatija imena, poput prvoborca NOB-a Slavka Komara, vukovarske doktorice Vesne Bosanac ili pak bivših političara, no prvenstveno se radi o takozvanim malim i običnim ljudima koji nisu bili kreatori društvene povijesti.
Osim nekoliko samih kazivača, na konferenciji su govorili i novinari Drago Hedl i Tihomir Ponoš, a raspravljalo se i o načinu na koji se sjećanja mogu približiti javnosti putem izložbi ili dokumentarnih filmova.