Mogu li i trebaju li osobna sjećanja biti korektiv povijesnog pamćenja i je li ih potrebno staviti u povijesni kontekst, ili su svjedočanstva žrtava važnija za bolja historijska tumačenja od institucionalizirane povijesti?
Bila je to jedna od tema o kojoj se raspravljalo na jučerašnjoj konferenciji “Osobna sjećanja na ratove i druge oblike političkog nasilja od 1941. do danas” koju je u Novinarskom domu organizirala Documenta, centar za suočavanje s prošlošću.
Glavni cilj konferencije bio je predstaviti javnosti zbirku zapisa u kojoj je metodom usmene povijesti dosad prikupljeno oko 450 sjećanja kazivačica i kazivača iz različitih regija Hrvatske.
Zbirka kao spomen
- U stvaranju društvenog pamćenja ništa ne može zamijeniti ljudsko svjedočanstvo. Prikupljeni zapisi poku...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....