Nakon što su na zadnjoj javnoj dražbi prodana još dva klima-uređaja, sve što je od hrvatske podružnice Amnesty Internationala ostalo samo je nekoliko oštećenih stolova i stolaca koje nitko neće, čak ni ispod cijene.
Jednom dična podružnica globalno poznate organizacije za promicanje ljudskih prava u stečaju je od travnja prošle godine, a prije sedam, osam mjeseci iselila se iz ureda koji joj je u Praškoj dodijelio Grad Zagreb.
Uredski inventar, koji je po ovlaštenom sudskom vještaku procijenjen na 16.000 kuna, nakon toga je rasprodan privatnim osobama i pojedinim tvrtkama. Stečajna upraviteljica Anamaria Ivanković jučer je potvrdila: Amnesty International Hrvatska više ne postoji.
Javna dražba
- AIH je u stečaj ušao bez imovine i sve što je od njih ostalo je taj uredski inventar. Sukladno pravilima, on je iz ureda premješten u skladište i kasnije je prodan na javnim dražbama. Od toga se namaknulo nekoliko tisuća kuna i taj će se novac iskoristiti da se namire vjerovnici. Ono što je bitno jest da su radnička potraživanja koja su uzrok stečaja i dalje predmet sudskog postupka - rekla nam je jučer Ivanković.
Središnjica Amnesty Internationala u Londonu odlučila je još krajem 2012. godine da hrvatskoj filijali neće transferirati bespovratna sredstva koja su im dodjeljivana svake godine.
Krovna organizacija
Prilikom gašenja ureda lani potvrdila je to i tadašnja direktorica Sanja Freiberger, koja je sama predložila stečaj na dvadesetu godišnjicu djelovanja AIH.
Osim financiranja krovne organizacije, AIH je financiralo i 3700 članova koji su plaćali između 60 i 120 kuna godišnje članarine.
Prema napisima medija, u trenutku stečaja AIH je dugovao oko 84 tisuće kuna, a na računu je imao oko 30 tisuća kuna.
U pozadini svega bila je svađa među zaposlenicima koji su imali natprosječne plaće. Problemi su počeli još 2009. godine, nakon što je dvoje bivših zaposlenika pokrenulo sudske postupke, odnosno radne sporove protiv AIH, što je stvorilo financijske i pravne probleme podružnici. Kako se oni nisu riješili ni nakon pokušaja mirenja, krovna organizacija je odlučila da neće financirati svađu u hrvatskoj podružnici. Na kraju je presudila činjenica da su troškovi suđenja bili preveliki za imovinu društva, čime je ono postalo prezaduženo.
Poznavatelji situacije komentirali su nam da je sukob zaposlenika dosegao tu mjeru da mirenje više nije bilo moguće, a kad je prekipjelo središnjici, sudbina hrvatskog Amnesty Internationala je zapečaćena.