ZAGREB - To je bilo jako bolno. Vidjela sam svoje dijete kako mi prilazi... Došao je kao na neki poslovni sastanak. ‘Slušaj ti mene, sad ćeš ti raditi ovo i ovo’, govori on meni. Iznio mi je svoje uvjete i striktno zatražio da ih se držim. Tražio je da vratim skrbništvo noni Bruni, da ga nikad više ne spomenem javno u medijima, da zaboravim da će on ikada više živjeti sa mnom, da ga ne tražim, da ga ne zovem... - tako je Ana Magaš opisala svoj prvi susret sa sinom Lovrom nakon izlaska iz zatvora u Požegi u dokumentarnom filmu “Znak na Kajinu”, autorica Tihane Kopse i Ljiljane Šišmanović, koji je u utorak prikazan na ZagrebDoxu.
- Pokušala sam mu objasniti da neću moći to ispuniti, da ne želim vratiti skrbništvo. Ja znam da je to papir... ali za taj papir trebalo je puno vremena i borbe (plač)... On je tražio da ga se kompletno odreknem. Pokušala sam mu objasniti točku po točku zašto se neću moći toga pridržavati, a on meni kaže: ‘Isteklo ti je vrijeme’ - priča Ana .
Svoje dijete nije vidjela više od tri godine. Od kada je u ožujku 2005. u nužnoj samoobrani usmrtila supruga Lucijana Magaša, tada osmogodišnjeg sina viđala je tek još nekoliko mjeseci, u pritvoru u Zadru.
Što mu reći u zatvoru?
- Susreti su bili u toj prostoriji, tamo je bio stražar koji je mene čuvao i nas dvoje. Stražar bi se skroz maknuo otraga, da mi možemo razgovarati. Ali ne možeš ti tu nešto pametno reći djetetu od osam godina. Ja sebi nisam mogla objasniti, kamoli njemu. Onda su to pitanja ‘jesi jeo’, ‘jesi bio’, kao da život normalno ide dalje... Ne možeš baš sagledati situaciju kakva je i nešto suvislo reći tom djetetu. Ja nisam ni znala ni mogla... Pokušala sam mu objasniti, ali to je jadno i traljavo bilo da nisam uspjela, nikada - opisuje susrete s djetetom i pokušaje da mu kaže što se dogodilo s njegovim ocem.
Kad je u rujnu 2005. Bruni, Aninoj svekrvi, potvrđeno skrbništvo nad dječakom, ona ga je prestala dovoditi majci.
- Danas mi se svijet srušio. Nisu došli! Kažu, sutra će. Još jedan dan bez Lovre... Koliko sam ja duboko u Lovrinu srcu? Hoće li uspjeti ubiti tu ljubav u njegovu srcu? - čitala je Ana iz svojih zatvorskih dnevnika.
Nakon odlaska u zatvor u Požegu Ana je nastavila komunicirati s djetetom samo pismima. Slala ih je redovito, no Lovro nije odgovarao. U onih par puta kad joj je napisao pismo, bila su krajnje uvredljiva i za Anu neopisivo bolna.
Zadnje pismo
- Dani pisanja pisma Lovri... To se uzme cijeli dan, da se napiše pismo. Naviru i tuga i sreća i sjećanja. U komi si barem taj dan, a obično i sljedeći. Ta su pisma prebolna. ‘Stalno te gledam, imam tvoje slike pred sobom’... ne mogu ja to (plač)... Kažem mu, ovo je moje zadnje pismo i nadam se da ćemo mi naći neki drugi način komuniciranja. Čekala sam taj naš susret, telefonski nismo uspjeli. Onda taj susret... - priča Ana.
Svoje je dijete sljedeći put vidjela nakon izlaska iz ka-znionice, nakon pomilovanja predsjednika Mesića 2008. Njezinim izlaskom iz zatvora trebalo je automatski prestati skrbništvo noni Bruni i dijete se trebalo vratiti majci. No, to više nije bilo moguće. Dijete je nije željelo vidjeti te su nadležni produljili skrbništvo noni Bruni. Ana se borila do Ustavnog suda i pobijedila. Na papirima, dijete joj je vraćeno. Samo na papirima.
Povezanost s djetetom
- Ta povezanost postoji, i kad ga ne viđaš. Kad su moje odvjetnice shvatile da skrbništvo kod Magaševih nije pravo rješenje za njega i naš odnos, predložile su da bi koliko-toliko od našeg odnosa ostalo kad bi Lovru uzeli od te obitelji i stavili u dom. To nikako nisam mogla prihvatiti... Kako napraviti to djetetu koje je izgubilo oca i majku? Često me sjete kako sam im rekla ‘Makar ga nikad više vidila, ne mogu mu uzet tu jedinu obitelj koju ima’ - priča Ana kroz suze.
Lucijan, rekla je Ana, nije bio loš otac. S djetetom bi igrao igrice na kompjutoru, koji je bio njegova “fascinacija”.
‘Tata, ubila sam čovjeka’
- Mislila sam: ‘Ja bih bila sretna da se moj tata igrao sa mnom, bar na kompjutoru’. Tata nije bio u mojem životu. Falilo mi je ljubavi, pažnje, priznanje, najviše da baci oko na mene. I Lucijana sam jako uspoređivala s tatom. Nalazila sam točke koje nisam voljela kod oca. To me plašilo - priča Ana. Njezin otac umro je krajem 2004. godine.
- Petnaesti prosinca 2005. Danas, prije godinu dana, umro je moj otac. Voljela bih da odem na grob. On nije bio moj tata, on je bio moj otac. To je davalo ozbiljnost našem odnosu. Zašto mi nije bio bliži? Tata, u zatvoru sam. Ubila sam čovjeka... (plač) Što da radim, tata? Bi li se borio za mene ili me se odrekao?- pročitala je Ana iz zatvorskog dnevnika.
Rekla sam mu da sam trudna, a on: ‘Nije moje’
Lucijana je, priča Ana, upoznala slučajno, dok je pila kavu s prijateljicama. Prišao joj je i počeo priču o njezinim naušnicama u obliku dupina.
- I tako, ti si zaljubljen, tebi je lijepo, vi se volite, i Lovrić je na putu. A sad ćemo se vjenčati, što drugo - priča Ana.
Njezina sestra Ivana ispričala je kako je Lucijan, kad mu je Ana javila da je trudna, prvo rekao da “nije njegovo”.
- Ja sam uzela slušalicu i rekla ‘u pi... mater...’, tvoje je. Bilo mi je u glavi: ‘ćaća će nas ubiti sve redom kad dođe kući’. Bilo je problema između naših familija. Ženili su se, nisu imali ni pir, sve prošlo u napetosti, da ne bi ovaj poludio, da ne bi onaj poludio - priča Ivana.
Nakon kratkog vremena, kaže Ana, njihov brak postao je loš.
- Naš je brak postao borba za prevlast. Svaki od nas je sebe počeo stavljati na prvo mjesto - priča Ana.
- Govorila sam joj da ode ća, da dođe kod mene, ali svi su joj govorili: nemoj se rastati, što će ljudi reći. Poludim na to - kaže sestra Ivana. Nakon tragedije svatko je krivio sebe.
- Krivi smo nas dvoje. Najvećim dijelom ja, jer sam trebala slušati sebe. Kad sam bila sigurna da treba otići, trebala sam otići - rekla je na kraju Ana Magaš.