RIJEKA - Ja ne govorim o onome što sam čuo, nego o onome što sam vidio - započinje svoju priču 97-godišnji Riječanin Maksimilijan Peč, živuća enciklopedija gradske povijesti, promatrač, ali i aktivni sudionik događaja koji su odredili sudbinu jednoga grada. Taj izrazito vitalan starac, bistrog uma i živih sjećanja, proživio je tri rata, promijenio sedam država cijelo to vrijeme živeći u istome gradu, a usput je dobio 14 odlikovanja, od Tita , preko Franje Tuđmana , do pokojnog pape Ivana Pavla Drugog.
Proputovao cijeli svijet
Više nego zanimljiv predložak za filmsku priču, dokumentarac radnog naslova “Jedan čovjek, jedan grad, sedam država”, koji se upravo snima prema scenariju novinara i književnika Edija Jurkovića.
Maks Peč, po struci inženjer građevine, vodio je obnovu riječke luke, sudjelovao u gradnji krčkog mosta i tunela Učka, kao i autoceste Rijeka - Zagreb.
Također, bio je istaknuti sportski djelatnik, priznati fotograf koji je izlagao u Rijeci, Dubrovniku, Sarajevu, Splitu, Varšavi, Washingtonu, pomoćnik generala i ministara, savjetnik gradonačelnika, prijateljevao je i sa šefovima milicije i s nadbiskupima...
Uspio je proputovati cijelu Europu (“Lakše mi je nabrojati gdje nisam bio, a u Italiji, Austriji i Njemačkoj sam kao doma”), odlično govori dva svjetska jezika, talijanski i njemački, u Italiji je čak stekao i doktorat, no doktorskom se titulom, za razliku od mnogih, nikada nije služio. Autor je dviju knjiga o hidraulici, a napisao je i objavio više od 1500 članaka, uglavnom povijesnih eseja, još redovito piše i objavljuje za crkveni časopis Zvona.
Oca nikad nije upoznao
Rođen je 1914., u osvit Prvoga svjetskog rata. Igrom slučaja, mjesto rođenja bilo je Dugi Rat, no u Rijeku je doselio sa samo šest mjeseci. Majka mu je iz Boke Kotorske, gdje je upoznala austrijskog časnika Theodora Pötscha koji je nesretno stradao negdje na galicijskom frontu, tako da ga Maks nikada nije upoznao.
- Majka Genoveva je bila iz bogate kapetanske i brodovlasničke obitelji, a djevojačko prezime bilo joj je Mandić. Svetac Leopold Mandić bio je rođeni brat moje bake. Ona je bila sedmo, a on jedanaesto od ukupno trinaestoro djece. No, majka se željela odvojiti od obitelji i doselili smo se u Rijeku. Šivala je po kućama i bili smo vrlo siromašni sve dok se, kad sam imao osam godina, nije ponovno udala.
Moj očuh bio je direktor drvne industrije. Kasnije, kada sam bio malo stariji, pitao sam ga da mi pronađe posao, no on je odgovorio: ‘Da si moje dijete, dao bih ti namještenje, ali kako nisi, ići ćeš na univerzitet, a ako ne uspiješ završiti, onda ću te zaposliti’.
Na tome sam mu danas jako zahvalan jer sam završio Građevinski fakultet u Zagrebu - prisjeća se Maks, koji datume, godine i imena pamti bolje od trostruko mlađih. Kada su doselili u Rijeku, najprije su živjeli na Fiumari, u neposrednoj blizini Mrtvog kanala, odnosno granice sa Sušakom, koji je s Rijekom spojen tek nakon Drugog svjetskog rata. Maks pamti kako je Mrtvi kanal tada bio ploveća tržnica, a na dijelu gdje se spaja s morem u njega su čak ulazili prekooceanski brodovi.
- Mnogi u to nisu vjerovali dok nisam pokazao fotografije. Uz istočnu obalu, gdje je danas spomenik oslobođenju, bio je privezan linijski brod Karađorđe - priča riječki kroničar, koji je sva svoja sjećanja prenosio na papir, često ulazeći u polemike. U živom mu je sjećanju i bizarna riječka epizoda Gabrielea d’Annunzija, talijanskog pjesnika profašista koji je 1919. osvojio Rijeku i nakratko uspostavio vlastiti grad državu.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA