ŽUPANJA - Je li zbog odluke Irene Lenić, bivše sutkinje Općinskog suda u Županji, a danas sutkinje Županijskog suda u Vukovaru, da ne angažira sudskog vještaka grafologa, kuća Ivana Kajfeša u Savskoj ulici 48. u Bošnjacima podijeljena suprotno njegovoj oporučno izraženoj volji?
Ostavinska rasprava
Naknadno uključivanje sudskog vještaka grafologa Marijana Krajine u priču na koju je hrvatsko pravosuđe već stavilo točku govori o velikoj vjerojatnosti da je sud priznao falsificiranu oporuku, te izigrao stvarnu volju pokojnika.
Nakon što je Kajfeš umro u travnju 2004. provedena je ostavinska rasprava temeljem koje su njegova supruga Branka i njihovo četvero malodobne djece postali vlasnici spomenute obiteljske kuće, svatko s jednom petinom udjela. Kajfešova sestra Jelena, iako je posjedovala bratovu rukom pisanu oporuku u kojoj se kao nasljednici spominju isključivo njegova djeca, nije se protivila takvoj odluci. No kad je čula da udovica njezina brata namjerava prodati kuću, pobojala se da bi djeca mogla ostati bez vlasništva pa se obratila sudu tražeći privremenu zabranu prodaje. Tada je spomenula pisanu oporuku brata Ivana i njegovu volju da kuću ostavlja djeci. Sud je to prihvatio i u listopadu 2004. izdao takvo rješenje, a potvrdio ga je i Županijski sud u Vukovaru. Zanimljivo, Kajfešova udovica, koja se tome usprotivila, na sudu je ranije izričito tvrdila kako nikakva oporuka iza njezina pokojnog supruga nije ostala.
Međutim, pola godine kasnije upravo se ona pojavila s njegovom naknadno pronađenom oporukom, datiranom 17. travnja 2004., dan prije njegove smrti. U toj, pisaćim strojem nakucanoj oporuci stoji kako polovicu kuće ostavlja supruzi, a ostalo djeci u jednakim dijelovima. Na oporuci je i Kajfešov potpis, koji se u značajnoj mjeri razlikuje od načina kako se inače potpisivao.
Posljednja oporuka
Suočena s dvije oporuke, jednom pisanom rukom iz veljače 2004. - kojom kuća u cijelosti ostaje djeci, i drugom, kucanom pisaćim strojem od 17. travnja iste godine - kojom pola kuće ostaje Branki Kajfeš, a pola malodobnoj djeci, sutkinja Lenić priznala je obje oporuke - iako bi bilo logično da je zatražila grafološko vještačenje Kajfešova potpisa, ili da je ispitala svjedoke koji su potpisom posvjedočili sadržaj oporuke. Prema zakonu, posljednja je oporuka važeća, pa je tako Branka Kajfeš bila u prednosti.
Ne mireći se s odlukom suda i želeći zaštititi imovinu bratove malodobne djece, Kajfešova sestra Jelena pokreće tužbu i traži da se ona druga, strojem kucana, ne prizna, smatrajući je krivotvorinom. Sudska priča tada dobiva zanimljiv nastavak.
Sutkinja Lenić naređuje prekid postupka kojim se tražilo nepriznavanje naknadno dostavljene oporuke, dok se pravomoćno ne okonča drugi spor na istom sudu, u kojem Kajfešova udovica tuži svoju malodobnu djecu, tražeći poništenje ostavinske rasprave kojom su i ona i djeca dobili po petinu vlasništva kuće, te utvrđivanje pravne valjanosti oporuke koju je naknadno pronašla.