Kožna jakna, traperice, marama oko vrata. Na ruci srebrni sat, na ramenu crna kožna torba. Tako izgleda fra Miroslav Babić, misionar iz Bugojna star 36 godina.
Neobično za čovjeka koji je godinama u misiji u Africi.
U Zagreb se vratio nakon sedam godina misionarstva. Došao je promovirati dokumentarni film “Put dobrote” o misiji u Keniji. Režirao ga je Jakov Sedlar, snimio Mario Lokotović, a scenarij napisala Anita Malenica. Došao je na tjedan dana kako bi sakupio novac za struju, za novu ambulantu u kenijskom selu Subuka, u kojoj će se liječiti 15.000 ljudi.
Slučajni odabiri
- Odrastao sam u Bugojnu, s nama mladima bavili su se franjevci pa sam sa 14 krenuo u sjemenište - kaže fra Miro koji je filozofsko-teološki fakultet studirao u Sarajevu i Zagrebu.
Zavjet je dao prije 11 godina, a fratar je postao dvije godine poslije.
- Preispituješ se što ćeš sa životom, trgaš se u sebi. Ljudi misle da svećenici dolaze s drugog planeta, ali i mi se lomimo kao i svaki drugi čovjek oko neke važne odluke - tumači nam Miroslav.
Prijelomni trenutak dogodio mu se za tih studentskih dana. Nakon nogometa vratio se u svoju studentsku sobu, a na krevetu je bio časopis Radosna vijest. Počeo je čitati o misijama u Africi, Aziji i Latinskoj Americi. Nastavio je sa životom, ali ideja je ostala negdje u glavi. Prije svakog ređenja, kaže fra Miro, razgovaraš sa svojim provincijalom. Njegov se zvao Mijo Džolan.
- Gdje se vidiš - pitao ga je.
- Misionar - odgovorio je fra Miro.
- Dobro. Ali tek nakon dvije godine Bosne.
Tako su mu dali mjesto kapelana u župi Vidoši kod Livna, krenuo je posao, vjeronauk u školi, rad s mladima. Uobičajeni život franjevca.
A onda je stigao telefonski poziv provincijala Džolana.
- U Rimu sam, jesi li ti još uvijek zainteresiran za misije? Imaš dva tjedna, pa javi - rekao je.
Otišao s jednom torbom
Linija se prekinula.
Tada je u njemu proradila karizma i želja za radom sa siromašnima.
Kolega fra Drago Vujević želio je istu stvar pa su nazvali provincijala.
- Drago i ja smo za. Željeli bismo u Latinsku Ameriku.
- Odlično. Idete u Afriku - rekao im je provincijal.
- Drago - okrenuo se Miro kolegi - samo Afrika. Što ćemo?
- Dobro, daj Afriku.
Šest mjeseci trajao je tečaj engleskog i još tri mjeseca pripreme za misionara u Belgiji. Spakirao je putne torbe, osnovnu odjeću, obuću, nešto knjiga, dvije fotografije, glazbu Olivera, Gibonnija i nešto bosanskog sevdaha. Preko Bruxellesa poletio je u London, pa u Nairobi u Keniji.
Ondje su mu rekli da nastavlja za Ugandu.
- Bus ti je tamo, evo karta, sad je deset navečer, tamo si za 17 sati. Nemoj ništa piti, mogu te otrovati i uzeti ti stvari - savjetovali su mu fratri iz Nairobija.
Njegova strana autobusa na prozorima nije imala stakla. Završio je u selu Kakoba.
Katolička Europa taj dio svijeta zove “St. Francis, East Africa”. Dobio je sobu - samo četiri zida, stol, krevet i puno prašine. Hrana? Iskreno, šok i za jednog franjevca s konopom s tri čvora oko struka. U Ugandi se jedu kuhane banane. Ponekad se kuha i umak od raštike.
Jedu se i pustinjski skakavci. Ukusni su na tavi puni bjelančavina. Ali su sezonski i trebaš ih uhvatiti. Nema struje. Nema tople vode. Ako ćeš je piti, prvo prokuhaj.
- Jadan ti sam, di sam ovo doša - eto to sam pomislio - prisjeća se fra Miro i dodaje: - Rekoh sebi, izdrži tri mjeseca. Sramota ako se odmah vratiš. Prošlo pola godine, pa godina. Zavoliš te ljude, kaže, uđu ti pod kožu. Dolaze na misu, postanete prijatelji.
Kako protiv gladi?
Miroslav je ubrzo shvatio da može promijeniti stvari, promijeniti Afriku. Ali proces je spor i na kraju Afrika promijeni tebe. Prestaneš razmišljati kao bijelac, zaključuje.
- Nisi više nadobudan, počneš dobro razlikovati što možeš učiniti, a što ne. Ne mogu iskorijeniti glad u Africi. Ali mogu li dovesti ljudima vodu u selo? Ajmo. Mogu li im školu napraviti? Ajmo probati. Ali ne mogu mu reći da se on promijeni, onako kako mi zapadnjački zamišljamo. Ne mogu Kenijcu reći postani Španjolac - objašnjava.
Za Kenijce kaže da nemaju osjećaj planiranja jer su kroz povijest bili stočari, lovci i ratari.
- Nemaju zimu, kao mi, žive od danas do sutra. Neki naši preci imali su zimu za koju se trebalo organizirati, morao si pripremiti hranu, nabaviti neka krzna da se pokriješ, ako ne misliš umrijeti od gladi i studeni. To nam je razvilo svijest planiranja. Afrika je drugi film, za naš pojam malo su ležerni - tumači fra Miro.
Uganda mu je ušla pod kožu, ali za dvije godine poslali su ga u Keniju, u grad Nakuru, tj. u selo Subuka koje je bilo u deset puta gorem stanju od Ugande.
Malena kućica, dvorište zaraslo, gladne krave vuku se po prašini, a uokolo samo pokoja kućica od blata i šiblja. Dobio je područje od 60-ak četvornih kilometara. Petnaestak tisuća ljudi, razbacana sela na kraju svijeta.
Opomenuli su ga da se pazi bandi.
- Ako ti upadnu u kuću, gledaj u pod. Ako ga pogledaš, morat će te ubiti. Afrika je naporna, njezini kontrasti jedu zdrav razum. Prosječna plaća (u kenijskim gradovima) je 60 eura.
Predsjednik Kenije ima 30.000 eura mjesečno. Zastupnik u parlamentu, 10.000 eura mjesečno. Kvazidemokracija, s diktaturom u pozadini. Predsjednik i premijer imaju vojsku uza se. U tobožnjim izborima političar dođe u selo, tutne čovjeku euro, i tako sebi osigura izbore. Afrika zdrav razum stavlja na kušnju - priča Miro.
Ples uz bubnjeve
Vrlo je brzo naučio službeni jezik Kenije, kiswahili (mješavina arapskog i bantu jezika), a još je brže naučio kako pomiriti ono što smije raditi, s onim što bi želio. Ne smije s oltara naime govoriti što bi mu srce htjelo.
Nemojte da vas kupuju za euro, kako to reći? Upakira nekako u Evanđelje. Ljudi ga slušaju, vole crkvu, vole misu. I on voli takvu misu.
- U Africi svi plešu. Trudne žene plešu, bubnjevi su svuda, pleše dijete u njoj, rađa se s ritmom. Ritam se daje na sprovodima, na zabavama, ritam je na obredima.
Afrikanci i radost i bol otplešu. Tako se na inače katoličkoj misi u kenijskom selu pjeva, pleše i plješće. Zabavno je, nevjerojatni su ti ljudi - prisjeća se.
Hrana kao milodar
Zanimljiv je i prinos darova, ono što naš narod zove lemozina. Nemaju novca, po misi ako skupiš desetak dolara. Ali donose rajčice, papaju, banane, mango, grah, kukuruz, naslažu to pred oltar.
Svi koji žele pomoći svojim prilogom mogu se javiti Papinskim misijskim djelima u Zagrebu ili jednostavno poslati mail fra Miru na adresu: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite..
Za sam Božić se fra Miroslav ipak vratio u Keniju. Svojoj novoj kući.
Izgradili su primitivan vodovod i spasili selo
U Miroslavovom selu Subuki po vodu su išle žene, pješice svaki dan po 14 kilometara sa 20 litara vode na leđima. Fra Miro uspio je skupiti novac kod misijske centrale u Njemačkoj gdje su franjevci iz Bonna skupili 20 tisuća eura.- Napravili mso jednostavan, primitivni vodovod-smije se fra Miro.
- Oni tu vodu sada piju ali ja ipak ne. Prvo ju prokuham. Ali bili smo uspješni, žene iz sela sada po vodu moraju pješačiti samo jedan kilometar- prepričava posljednji pothvat svoje misije.
Također, među svoje uspjehe ubraja i 34 tisuće eura koje je uspio prikupiti za gradnju novog Doma za djecu invalide.
Tim novcem su od straćareuspjeli izgradi pristojnu kuću od kamena u kojoj sada u puno boljim uvjetima živi petnaestero djece, uglavnom bolesne siročadi kojima su roditelji umrli od AIDS-a. Sada je odlučio ostati i odbio premještaj.
Nema kontracepcije, AIDS se širi, a žene pješače po 14 km
Babić objašnjava: “U afričkom selu žena je stup društva. Ona nema nikakva prava, a sve je na njoj. Kuća, muž, djeca. U prosjeku imaju šestero djece. Ona mora naći hranu, donijeti vodu i drva. Cijela njezina životna ambicija je da osigura jedan normalan obrok dnevno.” Muškarac pritom radi u polju; po njegovu rajčicu dolazi otkupljivač s kamionom. Ljudi puno piju - Changu, rakiju od fermetiranog kukuruza. Kako kukuruza nema dovoljno, dolijevaju špirit. Mnogi oslijepe ili umru od te rakije, zato ju je vlada zabranila. Afrička žena po tradiciji ne smije odbiti seks, a najvažniji joj je status majke.
Otac kćeri bira muža; on je plaća u kravama. Ako mu je kći išla u srednju školu, traži i do deset krava. Ako ih nema, nema vjenčanja. Ali počnu živjeti skupa, dolaze nevjenčana djeca. O spolnom odgoju u Keniji puno se priča. Ako muškarac traži, mora dobiti, a seks mora biti čist, dakle bez prezervativa.
- U Africi je prilično razuzdan seksualni život. Muškarac ode u grad, vara ženu, pokupi nešto, vrati se i zarazi je. Puno je AIDS-a, brojne humanitarne udruge promoviraju kontracepciju, prezervative - opisuje fra Miro.
Što im vi kažete s oltara?
- Crkva propovijeda apstinenciju, ali ja pokušavam spojiti crkveni nauk i realan život - tvrdi.