Nakon što je u lipnju 2011. Hrvatska zaključila pregovore o članstvu u Europskoj uniji te dvije godine poslije i formalno pristupila Uniji, nad Hrvatskom je proveden poseban pretpristupni monitoring. Ideja je bila da se izbjegne scenarij po kojem su primljene Bugarska i Rumunjska, za koje je Europska unija zadržala monitoring i nakon članstva. Osim što je takav monitoring, koji se odnosi na samo neke države, neugodan za njih, jer ih čini svojevrsnim članicama drugoga reda, ti su se mehanizmi pokazali i neučinkovitima. Nema boljega dokaza za to od činjenice da su ti mehanizmi i dalje na snazi, i 12 godina nakon ulaska Rumunjske i Bugarske u EU. U slučaju Hrvatske, neke članice EU, prije svih Njemačka, bez obzira na potporu i krajnje prijateljski stav prema nama, htjele su potvrdu da smo u potpunosti spremni za članstvo i da nakon toga neće biti potrebe za posebnim monitoringom.
Tako je i bilo. Hrvatskoj su u ljeto 2011. postavljeni uvjeti koje treba ispuniti do članstva. I kada je Europska komisija to 2013. potvrdila, sve države članice ratificirale su naš pristupni ugovor, Njemačka zadnja. Na kraju zadnjeg monitoring izvješća za Hrvatsku koje je prije članstva usvojila Europska komisija, uz konstataciju da je Hrvatska u potpunosti spremna za članstvo u EU, pisalo je i sljedeće: “Članstvo u EU dodatni je poticaj za nastavak reformi u Hrvatskoj. Gradeći na dosadašnjim rezultatima, od Hrvatske se očekuje nastavak pružanja dokaza u području vladavine prava, posebno u borbi protiv korupcije”. I ta je poruka bila važna i isto tako vezana uz strah da će jednoga dana, kad postanu članice Europske unije, države koje su se dokazivale tijekom pristupnih pregovora usporiti tu borbu, a u nekim slučajevima i potpuno prestati s njom. Kako korupcije ima u mnogim članicama EU, i u samim institucijama Unije, nije uvijek zahvalno imenovati neke, ali Rumunjska i Bugarska i dalje služe kao primjer koji se spominje u diplomatskim krugovima.
Nekadašnji povjerenik EU za proširenje Gunter Verheugen znao je još davne 2008. reći kako, kad čuje riječi “korupcija u EU”, Rumunjska i Bugarska nisu prve države koje mu padaju na pamet! Mislio je na jednu državu znatno veću od njih, osnivačicu Unije. Danas kada se u Hrvatskoj dižu nove optužnice za koruptivne afere, mnogi se pitaju zašto se to događa u državi članici EU i hoće li to utjecati na korištenje sredstava iz fondova Unije. To se događa zato što korupcija nije prestala ulaskom u EU. A nije prestala ni borba protiv nje. Dizanje optužnica, procesuiranje tih slučajeva, nastavak napora za sprečavanje i kažnjavanje prijevara mogu samo pomoći Hrvatskoj.
Te afere neće narušiti ugled Hrvatske ako se profesionalno tužiteljstvo i sudstvo budu njima bavili i riješili te predmete. Upravo takvi postupci povećat će povjerenje u sustav i pomoći u korištenju sredstava iz fondova EU. Najgore bi bilo da se u Hrvatskoj govori kako nema korupcije, kako se tu radi “samo o percepciji”, a da “percepcija ne izražava uvijek nužno i realno stanje”. Takvim argumentima branili su se neki visoki hrvatski dužnosnici dok smo pregovarali o članstvu i kada je Europska komisija u famoznim Izvještajima o napretku poručila kako je “korupcija u Hrvatskoj i dalje raširena pojava”. Neki od njih su i sami završili u zatvoru s optužbama za korupciju. “Ljudi vjeruju u ono što vide, a oni u Hrvatskoj vide previše korupcije”, bio je tada odgovor dužnosnika Europske komisije. Kad već spominjemo razne monitoring izvještaje Europske komisije, u svima je “javna nabava” uvijek identificirana kao glavni izvor korupcije u Hrvatskoj. I to nije čudno. I dalje je tako jer su i javne investicije znatno veće od privatnih.
A kako u tim javnim investicijama u Hrvatskoj i dalje najveći udio imaju sredstva iz EU, napori za suzbijanje korupcije i kažnjavanje prijevara i zloporaba još su važniji. Svjesni da korupcija nije prestala članstvom u EU, a time ni potreba za borbu protiv nje, u Hrvatskoj moraju ići do kraja odgovorne strukture vlasti, bez obzira na to visi li im netko za vratom ili ne. Ono što se nije previše popravilo nakon članstva u EU jest dugotrajnost procesa, što se pretvara i u prepreku za strane investicije. Zato sudstvo, uza sve reforme koje su bile potrebne i za članstvo u EU, mora brže djelovati i brže rješavati takve slučajeve. To će samo popraviti, a ne pokvariti imidž Hrvatske.
