Da mi je neka vračara nekim ludim slučajem prije samo godinu dana prorekla kako ću u drugom dijelu 2020. pisati o tome kako su cenzura i autocenzura iznova postali problemi suvremene civilizacije, vjerojatno bih se nasmijao, slegnuo ramenima i rekao: Luda baba. U 2019. još sam naivno vjerovao kako bilo kakve cenzure i autocenzure mogu biti samo aveti prošlosti, koje će polako izumirati na svim nacionalnim razinama.
Činilo mi se kako ćemo čak morati osnovati nekakav zoološki vrt kako bismo djeci mogli pokazivati ta nasilna cenzorska čudovišta iz prošlosti, ali onda je došao Covid-19 i cenzure su se vratile u raznim i, naravno, vrlo opasnim oblicima. Cenzure ništa dobro nisu donosile u povijesti, a povijest se počela ponavljati kroz stihiju koja se otrgla kontroli. U 2020. počeli su se cenzurirati i oni koji misle da je Covid-19 ekstremno opasan, kao i oni koji pokušavaju reći kako nije toliko opasan kao što se mislilo kad je nastala panika.
U početku pandemije Covida-19, Amnesty International morao je upozoriti kako kineske vlasti “…cenzuriraju medijske izvještaje, kažnjavaju zviždače, dok novinari diljem svijeta riskiraju živote, slobodu kako bi s javnošću dijelili informacije koje će spasiti živote”. U raznim dijelovima svijeta vodio se informativni rat. U ožujku ruske novine Novay Gazeta objavile su članak Elene Milashine koja je kritizirala čečenske vlasti zbog slabe reakcije na epidemiju, a čečenski lider Razna Kadyrov poručio je u prijetećem videu kako su ljudi koji šire vijesti o infekciji “gori nego teroristi” te ih stoga “treba ubiti”.
Nešto ranije, u Nigeru novinar Mamane Kaka Touda uhićen je jer je na društvenim mrežama upozoravao na “sumnjive infekcije”. U Egiptu su pripadnici specijalne policije uhitili glavnog urednika AlkararPresa i prisilili ga da nestane iz javnosti nakon što je na Facebooku objavio post u kojem dvoji kako su službene statistike o pandemiji Covida-19 istinite. Iz sličnog razloga u Venecueli je novinar Darvinson Rojas proveo 12 dana u zatvoru. Zaradio je i kaznenu prijavu zbog zagovaranja mržnje. U Turskoj su, sasvim očekivano, priveli šefove lokalne web-stranice SES Koaceli zbog članka o zarazi.
Ovo nabrajanje moglo bi biti vrlo dugačko, i čini mi se da je ovo dovoljno uvjerljivo kako bi vas navelo na zaključak kako je točno da izvanredne situacije traže izvanrednu reakciju vlasti, ali za sve postoje limiti koju nameću standardi demokracije. U tom prvom razdoblju pandemije i osobno sam pisao kako se smrtnost od SARS-CoV-2 infekcije, gledajući broj smrti prema broju zaraženih, čini jako opasnom, a neki kasniji hrvatski jastrebovi radikalne epidemiološke intervencije tvrdili su suprotno.
No, priča o Covid-19 cenzuri i autocenzuri ima i drugu stranu medalje.
U jednom trenutku klatno se u Covid-19 narativu pomaknulo na suprotnu stranu. Rumunjski političari dali su nove ovlasti nacionalnoj agenciji koja regulira javne komunikacije kako bi se obračunali s “fake newsom”. U Bugarskoj su odlučili kriminalizirati “internetske dezinformiranje”, uz prijetnju kazne od tisuću eura i tri godine zatvora. U Mađarskoj su u hitnim mjerama predvidjeli mogućnost sudskog progona i kazne zatvorom za širenje “lažnih” informacija. Tu je, naravno, ključno pitanje tko određuje što je istina, a što je “fake”. Sklonost cenzuriranju čini se u skladu s demokratskom tradicijom i aktualnom političkom klimom. No, problem je dublji.
Inicijativa EDRi (European Digital Rights) upozorila je kako su velike kompanije koje stoje iza najpoznatijih internetskih tražilica i društvenih mreža također dovele u pitanja fundamentalna prava slobode izražavanja kroz uvođenje posebnih politika svih objava koje imaju veze s virusom SARS-CoV-2. Pozicioniranje vijesti na tražilici, selekcioniranje vijesti, pa čak i uklanjanje objava neke od najvećih tvrtki prepustile su automatiziranim digitalnim alatima; umjetnoj inteligenciji, algoritmima te moderatorima koji su dobili striktne upute neka slijede politike koje su donijele pojedine države ili organizacije. To je, pak, dovelo do bizarnih i zastrašujućih oblika cenzure.
Od velikih kompanija posebno je zastranio digitalni videokanal YouTube, kompanija u vlasništvu velikog Googlea. Oni su počeli zabranjivati intelektualce koji su kritizirali službeni pristup pandemiji. Uklonili su intervju s profesorom Karolom Sikorom, dekanom Buckingham University Medical Schoola, isto su učinili s bivšim direktorom epidemiologije Rockefeller Instituta dr. Knutom Witkowskim, a priuštili su si pravo cenzurirati i slavnog dobitnika Nobelove nagrade za kemiju iz 2013. godine Michaela Levitta, koji je kao vrhunski ekspert za matematičke modele, upozorio kako kod pandemije Covida-19 nema eksponencijalnog rasta. I nesporno je bio u pravu.
Glavna izvršna direktorica YouTubea u jednom je intervjuu izjavila kako će “sve što ide protiv preporuka Svjetske zdravstvene organizacije biti kršenje naše politike”. Ta ista Svjetska zdravstvena organizacija, podsjetimo, bila je u svojoj politici jako naklonjena Kini, koja je na početku pandemije maltretirala zviždače i cenzurirala informacije, a nedavno je glavna epidemiologinja WHO rekla kako je smrtnost od infekcije SARS-CoV-2 zastrašujućih 0,6 posto (IFR), a da nije precizno navela metaanalizu ili niz istraživanja iz kojeg su izveli taj zastrašujući planetarni podatak. Nije čudo kako onda iz javnog prostora nestaju videoporuke grupa američkih i njemačkih doktora koji tvrde da zaraza nije toliko opasna.
Gdje ide svijet u kojem kompanije cenzuriraju vrhunske znanstvenike i doktore jer misle drugačije, dok te iste kompanije koje diskrecijski postavljaju pravila cenzure (Facebook, Twitter, YouTube, Google…) tj. određuju što je istina, zarađuju stotine milijardi dolara samo na rastu cijena dionica u godini kad je pandemija Covida-19 pokrenula najtežu svjetsku krizu od Velike depresije?
Sasvim sigurno nisam osoba kojoj je američki predsjednik Trump simpatičan, ali moram upozoriti kako su i Facebook i Twitter povukli Trumpovu objavu u kojoj je tvrdio kako su djeca “zamalo imuna” na infekciju SARS-CoV-2, što se,s obzirom na statistike teških ishoda i smrtnosti, čak može smatrati točnim. Ne treba se bojati za Trumpa. On je zbog te zabrane kod svojih glasača sigurno dobio poene te je sasvim trumpovski odgovorio izvršnom mjerom zabrane digitalne cenzure.
Međutim, treba shvatiti kako netko može mrziti Trumpa i misliti da je loš čovjek, ali ipak se radi o legitimnom, demokratski izabranom predsjedniku jedne od najmoćnijih svjetskih država, kojeg su cenzurirale dvije kompanije. Lijep doprinos demokratskim standardima.
Sve ovo pišem kako bih upozorio na to kako su se cenzura i autocenzura uvukli i u redove znanstvene zajednice.
Znanstvenici koji imaju “alternativno” mišljenje o tome kako zauzdati pandemiju Covida-19 počeli su se bojati za karijere ako objave svoje zaključke. Vrhunska britanska biomatematičarka Gabriela M. Gomes, s grupom kolega, proučavala je dinamiku širenja zaraze Covida-19 te su zahvaljujući primjeni teorije kaosa i vodeći računa o heterogenosti, kao i upornim ponavljanjem izračuna, pomalo u nevjerici došli do zaključka kako bi se imunitet krda mogao doseći već pri okuženosti 20 posto populacije.
Gomes i tim vodili su računa o raznim detaljima koji predodređuju širenje virusa, kao i najnovijim znanstvenim otkrićima o karakteristikama infekcije SARS-CoV-2, kao što je uloga T-stanica, a dogodilo im se da im je znanstveni časopis odbio (!) objaviti njihov rad, uz vulgarno politikantsko obrazloženje: poručili su Gomes kako bi ljudi krivo mogli protumačiti njihovo istraživanje te se previše ohrabriti i nepotrebno se izlagati rizicima.
Gomes je bila prisiljena tražiti hitni peer review, iako ima fenomenalnu matematičku reputaciju i činjenica je kako upravo njezin model uspješno može objasniti svježe i vrlo ohrabrujuće epidemiološke podatke koji već tjednima pristižu iz Švedske i drugih više okuženih sredina.
Žalosno je da cenzore nije bilo briga za nemušte matematičke modele koji su proricali 50 milijuna mrtvih te uzrokovali štete teške tisuće milijardi dolara, a sada žele zaustaviti matematički rad jer ohrabruje. Čovjeku je teško oko srca ako razmišlja o svima onim akutnim i kroničnim bolesnicima koji su možda bezrazložno svojim životima platili lockdown, jer je Covid-19 strateški proglašen puno važnijom bolešću od njihove.
Valja znati da se kao cenzorske norme na društvenim mrežama još uvijek postavljaju temelji politika koje su donošene nekontrolirano; panično i jer su to činili drugi. Istraživanje tima znanstvenika Linköping Universityja proučilo je slučajeve 36 članica OECD-a te su došli do zaključka kako su države uvodile lockdown i zatvarale granice, ne na temelju jasne epidemiološke logike, bazirane na informacijama, nego na temelju ponašanja susjednih država.
Ako smo početkom godine imali preplašeno krdo političara koji su donosili odluke proizašle iz psihologije gomile, onda dopustite da možda imamo i imunitet krda na puno nižim razinama nego što se mislilo. Ako ga i nemamo, svi zajedno moramo braniti pravo znanstvenika da kažu što misle. U protivnom možemo se vratiti dogmama i nekim suvremenim blažim verzijama srednjovjekovne inkvizicije.