Kad sam prije pet godina posjetila stanare kultne zgrade na Trgu žrtava fašizma, svi smo skupa zaključili kako puno gore ne može.
I da si čovjek ne može poželjeti veću nevolju nego da dom dijeli - s akademicima.
A onda, pet godina poslije, stigao je novi poziv zbog kojeg sam promijenila svoje mišljenje.
"Eto, sve je isto kao prije, samo puno gore", kroz smijeh mi govori Vanja Radulović dok prolazimo dvorištem na broju 11.
Ono je doista prava mala oaza u centru Zagreba - ima i manji ribnjak, doduše bez vode, lijepo održavano grmlje i uredno pošišanu travu, hlad koji pravi prekrasna smokva i popločene puteljke, kao u nekoj bajci.
Da se odmah razumijemo - sve što je u tom dvorištu lijepo, lijepo je zbog inicijative privatnih suvlasnika koji se, već pomalo na rubu snaga, i dalje ...