Na kamionima splitske Čistoće, gradske tvrtke za gospodarenjem otpadom stoji natpis: "I kad te nitko ne gleda Split te vidi". Poruka je to upućena građanima, poruka s tihim prizvukom dobronamjerne, odgojne i preventivne prijetnje. Bacajte i razdvajajte smeće i otpad kako je propisano, inače ćete odgovarati vlastitom gradu. Pusti ti susjeda, komunalnog redara i revnog slučajnog prolaznika, njih ćeš zaobići, ali grad nećeš. Grad sve vidi i podnosi ti račune.
Posve suprotna karma zadesila je trojicu radnika zagrebačke Čistoće. I kad ih grad nije gledao, netko ih je vidio. Vidio i snimio.
Poseban prijezir gajim prema tim tajnim snimačima svega i svačega, istjerivačima pravde sa sigurne udaljenosti uz upotrebu zooma kamere vlastitog mobilnog telefona, s prozora, s balkona, iz anonimnosti, likujući. Vjerujem, u ovom slučaju, i gnjeva prema novom sustavu prikupljanja i razdvajanja otpada u Zagrebu. Te kupuj vrećice, te odvajaj, te prikupljaj, te utorkom, te petkom, te ljuske od jaja ovamo, vrećica juhe tamo, a onda u noći, na Središću, građanin umoran od tog silnog sortiranja i bavljenja otpadom uoči trojicu kako sve kontejnere prazne u isti kamion. Odoše skupa kora cijeđenog limuna, ispunjena križaljka i prazna boca omekšivača i sve to osta zabilježeno te proslijeđeno televizijskoj kući.
Rukovodstvo firme koja kao da je jedina gradska firma, toliko se o tom otpadu u Zagrebu govori, odlučilo se na posve ishitren i nepotreban potez te uručilo trojici radnika sa snimke izvanredni otkaz. Objasnili su oni razloge takvog postupanja, vjerojatno i u tome ima nešto istine, ali sve i da su posve bezrazložno praznili spremnike u isti kamion postoji još puno koraka od tog čina do otkaza kojima se moglo utjecati na profesionalnu osviještenost. I onda su ih kolege štrajkom vratile na posao.
Taj se štrajk poslije izrodio u nešto posve drugo, nešto manje plemenito i doima se kao da je taj postupak uprave pa onda i zgražanje javnosti dalo vjetar u leđa radnicima koji su izišli sa zahtjevima pomno pripremljenima i jasno uobličenima. Da nije te akcije kasnije, koja je isto legitimna, bila bi to plemenita gesta bez repova. Ovako se čini da je samo dobro iskorišten trenutak.
Podržati kolege čiji propust nije katastrofalan, ugrožavajući ili nepopravljiv i za kojeg sigurno postoje odgovarajuće sankcije koje bi dovele do popravka greške i ispravnog postupanja u budućnosti, kolegijalan je čin u kojem se, treba i to reći, brani i vlastito pravo na pogrešku. Tražit će od profesionalnih nas naši klijenti, roditelji naših đaka, naši građani, pacijenti, kupci ili gosti da se uvijek, svaki naš radni minut ponašamo kao da samo u profesiji postojimo, kao da nemamo pravo na grešku, loš dan i privatne probleme, tražit ćemo i mi to kad smo s druge strane, ali upravo zbog toga postoji kolegijalnost, podrška ljudi koji su s nama na istoj strani, podrška do razumne mjere pogreške. Podrška koja nije prekrivanje, laž i poricanje, nego štit od nerazumnog bijesa i nepromišljenih postupaka.
Štrajk radnika zagrebačke Čistoće bio je prvi dan upravo to i bio je jasan i čist. Zašto su odlučili nastaviti i nakon povratka kolega na posao i iznevjeriti dogovor čije su uvjete postavili, znat će malo bolje upućeni i malo manje naivni od mene. Nije ni štrajk kojim se traže bolji uvjeti rada i veće plaće prljav i nejasan, ali ostaje dojam da su ta tri čovjeka koje je snimio dežurni kvartovski nadzornik i njihova ozbiljna egzistencijalna nelagoda posljednjih dana ostala posve nebitna. Kao da je njihov jad iskorišten da se na mala vrata unesu veći zahtjevi. Mogli su, barem da se potapšu i nazdrave s kolegama, pričekati koji dan. Ali utiho, bez likovanja, s priznanjem pogreške i vjerom da će vas, ako zaista ne učinite ozbiljan propust i ako baš ne griješite stalno, negdje među vašim ljudima dočekati obično ljudsko razumijevanje.