Bit će to moj obračun s njima, ali i sa samim sobom - kaže Vladimir Šeks , potvrđujući informaciju da radi na vlastitim memoarima i pritom znakovito parafrazira velikog Miroslava Krležu, ali s autoironičnim pomakom, kakav i prema sebi i prema krugu kojem pripada - stranci, vlasti ili društvu za šankom - zna upražnjavati.
Silazak HDZ-a s vlasti, što je za Šeksa značilo odlazak s funkcije potpredsjednika Sabora, te marginalizacija u vlastitoj stranci, otkako joj je na čelu Tomislav Karamarko, daju mu vremena da se intenzivno bavi davno započetim poslom. Građa se godinama slaže. Šeks, navodno, sada skuplja dokumente koji mu nedostaju i u brojnim razgovorima provjerava svoja sjećanja i teze. Posao je obiman, ali on vjeruje da bi knjiga mogla ugledati svjetlo dana za godinu, dvije.
Vrijedno svjedočenje
Više je razloga zašto se Vladimir Šeks odlučio prihvatiti pisanja memoara. Prvo, došao je u godine kad se to radi -napunio je sedamdesetu.
Drugo, Šeks zaista ima o čemu pisati. Više od dvadeset godina nalazi se u vrhu hrvatske politike. Bio je ne samo svjedok, nego od devedesetih i jedan od važnih aktera Tuđmanove vlasti. Sigurno zna mnoge javnosti dosad nepoznate činjenice, vjerojatno i strogo čuvane tajne.
Smatraju ga HDZ-ovim kingmakerom: od Franje Tuđmana , pa Ive Sanadera, do Jadranke Kosor, svima je pomogao u ustoličenju, ali svoju ambiciju da se nađe na njihovu mjestu nikad nije uspio ostvariti. Samo se u slučaju aktualnog šefa HDZ-a nije potvrdila Šeksova izjava da njegovi uvijek pobjeđuju. Karamarko ga je učinio gubitnikom. U svakom slučaju, mnoge okolnosti HDZ-ovih obračuna još su nerazjašnjene. Svjedočenje čovjeka koji je vazda vukao neke važne konce svakako može biti dragocjeno.
Desničarski puč
Šeks je, čini se, najponosniji na svoju ključnu ulogu u pisanju prvog hrvatskog Ustava, usvojenog uoči Božića 1990. Jednom je prilikom, evocirajući uspomene iz tog vremena, sam sebe nazvao “personifikacijom povijesnih odluka na kojima počiva hrvatska država” i “karijatidom hrvatske državnosti”. Upućeni ga smatraju zaslužnim što Tuđmanovoj namjeri da u Hrvatskoj uspostavi čisti predsjednički sustav nije do kraja udovoljeno.
Njegova inteligencija nikad nije bila upitna, ali s karakterom je znao imati problema. U moru HDZ-ovih poltrona uvijek se izdvajao svojim ciničnim diskursom i ne uvijek probitačnom karakteristikom škorpije da i šefove zna ujesti. Znak snage ili slabosti?
Bit će zanimljivo vidjeti Šeksovo objašnjenje, navodno, planiranog desničarskog puča protiv Franje Tuđmana u ljeto 1991., kojem je - tvrdilo se - stajao na čelu, a za što je kažnjen micanjem na manje važne funkcije. Izbacivanjem iz stranke prijetio mu je i Sanader, i to samo zato što se usudio javno reći da je umjesto u Veronu trebao otići u Vukovar. Bude li se držao najave o nesmiljenom obračunu sa svima, Hrvatska bi u Šeksovim memoarima mogla dobiti sat anatomije načina funkcioniranja HDZ-ove vlasti, od njenih početaka sve do Sanaderova i Kosoričina kraja. Nitko kao on nema toliko insajderskih informacija i nitko u HDZ-ovoj nomenklaturi, bivšoj i sadašnjoj, nema njegovih analitičkih kapaciteta. No, taj posao zahtijeva i krvav obračun sa samim sobom.
Velike suprotnosti
Treće, saldiranjem svog života, Šeks će vjerojatno pokušati javnosti, a možda i sebi, objasniti proturječnosti koje ga prate. S razlogom ga smatraju najkontroverznijim hrvatskim političarom. Nitko u hrvatskoj politici nije spoj tako nevjerojatnih suprotnosti. Još u Jugoslaviji bio je aktivist humanitarnih organizacija i borac protiv verbalnog delikta, a u višestranačkoj, demokratskoj Hrvatskoj, kao državni tužitelj, postao je progonitelj novinara. Iste međunarodne organizacije čije je ispostave svojedobno ovdje osnivao, danas ga dovode u vezu s ratnim zločinima. U svakom slučaju, blisko je prijateljevao s osuđenim Branimirom Glavašem.
Iskusan i lukav
Šeks je 90-ih smatran HDZ-ovim jastrebom, ali danas tvrdi da su njegove tadašnje radikalne izjave bile izvučene iz konteksta. Teško bi se moglo reći da je nacionalist, premda je desničarska pobuna protiv Tuđmana 1991. zakuhana na tezi da šef države prema Srbima vodi preblagu politiku. Petnaestak godina poslije na božićnom je domjenku u SNV-u od Milorada Pupovca dobio posebno priznanje, zajedno sa Sanaderom, a Stipe Mesić - kojega je zmijskim jezikom svojedobno nazivao Stevanom - počastio ga je odličjem. Pamti se da je u javnost izašao s formulom za rješenje slučaja odbjegloga generala Ante Gotovine: identificirati, uhititi, transferirati, a poslije je dokazivao kako je samo prenosio tuđe ideje. Šeks je veliki znalac politike, iskusan i lukav.
Može biti vrlo koristan, ali nikad se ne zna kad će postati opasan. U Saboru od njega nema boljeg majstora procedure, ali ni većeg meštra zakulisnih igara i političke spletke. Šeksov ugled u javnosti nije osobit. Smatraju ga beskrupuloznim političkim zloduhom, mefistofelovskom figurom. Je li pisanje memoara način da u očima javnosti sam sebe objasni, možda i rehabilitira? Hoće li se, nakon svega, sada pojaviti u ulozi glasnogovornika istine? Ili je Šeks - u trenutku kad mu politička moć nikad nije bila manja, osuđen na ulogu običnog zastupnika, bez ikakve mogućnosti da se bori za vlast u stranci ili državi. Možda mu s obzirom na okolnosti ništa nije ni preostalo osim da se pokuša pobrinuti oko vlastite ostavštine.