“Na istoj se sjednici okupljenima obratio i direktor brodogradilišta koji je rekao da sam kolektiv treba odlučiti koliko je obustava rada ‘pravilna i nepravilna’, ali i da treba voditi računa o tome kako će štrajk doživjeti partneri brodogradilišta, osobito u Norveškoj, za koje su gradili brodove.” Rečenica je to sa sastanka u pulskom brodogradilištu Uljanik 1967., koja sasvim odgovara današnjoj situaciji u Uljanik Grupi - na navozima brodogradilišta Uljanik i 3. maj rade se danas brodovi za norvešku kompaniju SIEM. Odnosno, gradili su se prije nego što su Norvežani 1. rujna zbog kašnjenja isporuke otkazali ugovore za četiri broda, od kojih je jedan u 70-postotnoj fazi izgradnje, iako pregovori za dovršavanje tog broda još traju. Obustava rada te 1967. trajala je samo četiri sata, ali je proizvela mnogo buke na lokalnoj, nacionalnoj i saveznoj političkoj sceni, posebice zato što su radnici fizički napali neke direktore. Dapače, prema pulskoj usmenoj predaji, radnici su na rivi čak neke direktore bacili u more, ali su onda skočili u more kako bi ih spasili jer se ispostavilo da jedan direktor nije znao plivati.
Sličnosti i razlike
Postoje velike sličnosti tadašnje i sadašnje situacije u Uljaniku, kao, razumljivo, i velike razlike. Jedna od zanimljivih sličnosti jest da se i tada i danas postavljalo pitanje kako radnici Uljanika mogu štrajkati ako su formalno vlasnici kompanije (tada sto posto, danas 47 posto), kao što su slične neke sektorske i šire polit-ekonomske okolnosti, pogotovo pokušaj uvođenja politike štednje na makroekonomskoj i mikro razini, kao i jačih tržišnih mehanizama u ekonomske procese. Jedna od razlika jest to što su tada radnici štrajkali zato što je primjenom novog Pravilnika o raspodjeli osobnih dohodaka većina radnika u proizvodnji primila niže osobne dohotke za kolovoz i rujan 1967., a prije nekoliko dana radnici Uljanika obustavili su rad zato što im je kasnila isplata jedne plaće. Razlika je i u tome što je tada do štrajka došlo “spontano”, a prošlotjedni su ipak dijelom organizirali sindikati. Sličnost, u tom dijelu, jest u tome što je razlog štrajka bio i jest - plaća, kao što je sličnost ta da su prije pola stoljeća radnici krivili Radnički savjet i sindikate da nisu dovoljno štitili njihove interese, kao što sada krive sindikate da nisu pazili dovoljno na interese radnika (iako su radnici bili vlasnici ili suvlasnici tvrtke). Prije su krivili Radnički savjet da su usvojili Pravilnik o plaćama koji je išao protiv proizvodnih radnika, a u korist menadžera i “bijelih ovratnika”, a danas krive sindikate da su se također slizali s Upravom koja je loše poslovala i bogatila se.
Nesnalaženje poduzeća
Sličnost je ta da su i tada radnici većinom vodili računa samo o visini i redovitosti plaće, iako su bili vlasnici, kao što su i sindikati i radnici danas (istine radi, sindikati već nekoliko godina javno govore o problemima u poduzeću, ali nije bilo većih prosvjeda) postupali na taj način. Igor Stanić, doktorand, vanjski suradnik Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, u svom je znanstvenom članku objavljenom 2017. pod nazivom “Jedan od najtežih dana u Uljaniku - Štrajk u Brodogradilištu Uljanik 1967. godine” dao više nego zanimljiv prikaz i analizu tadašnjih događanja u Uljaniku.
Prikaz koji sasvim prirodno, ali i varljivo, poziva na povlačenje polustoljetnih paralela s aktualnom situacijom. U uvodu svog rada Stanić daje upravo tu širu društvenu sliku i navodi da je 1965. Savezna skupština SFRJ donijela paket zakona kojima je počela velika gospodarska reforma kojoj je cilj bila veća sloboda tržišta i veća učinkovitost poslovanja te uključivanja Jugoslavije u međunarodnu podjelu rada. Reformom je, navodi Stanić, uveden gospodarski sustav, poznat pod nazivom tržišni socijalizam koji je kao takav, uz samoupravljanje, predstavljao posebnost jugoslavenskog samoupravnog socijalizma. “Početno nesnalaženje mnogih poduzeća u novim tržišnim uvjetima dovelo je do rezanja troškova unutar poduzeća, najčešće smanjivanjem plaća i otpuštanjem radnika.
Posljedica toga bilo je nezadovoljstvo radnika koje je rezultiralo nizom štrajkova koji su zabilježeni u to vrijeme (bilo ih je dvije tisuće u te dvije godine - op. a.), a jedan takav dogodio se i u brodogradilištu Uljanik 1967. Spuštanje na razinu studije slučaja prilikom istraživanja problematike vezane uz gospodarsku reformu pruža zanimljiv uvid u događaje i omogućuje praćenje problematike na razini mikrosredine. Analiziranjem zapisnika Upravnog odbora, Radničkog savjeta, Tvorničkog odbora sindikata te glasila radnog kolektiva brodogradilišta Informator, prikazani su povod, uzroci i posljedice štrajka te položaj radnika u sustavu radničkog samoupravljanja”, stoji u uvodu članka. Potom autor efektno citira Borisa Krajgera, potpredsjednika Saveznog izvršnog vijeća koji je, agitirajući za uvođenje novoga gospodarskog sustava 1965., ustvrdio: “Reforma zbog svojih ciljeva traži maksimalnu štednju i svođenje svih oblika potrošnje u realne okvire. […] Čitav je osnovni smisao reforme baš da stvorimo uslove za brži porast standarda i za brže povećanje osobne potrošnje u raspodjeli nacionalnog dohotka. Isto tako treba istaći da lični dohoci u jednom dužem periodu nikako ne mogu da rastu brže od produktivnosti rada. […] Osnovni cilj ove akcije je otvoriti brži proces intenzivnijeg privređivanja, što je uslov za šire uklapanje naše privrede u svjetsko tržište, a i obrnuto šire uklapanje naše privrede u svjetsko tržište postaje uslov za ostvarenje procesa intenzivnijeg privređivanja, racionalizacije i modernizacije naše privrede, koji inače ne bi mogao da se uspješno odvija na uskom jugoslavenskom tržištu”. Ove Krajgerove riječi kao da su, uz jezično-stilske korekcije, prepisane iz svih reformskih strategija i programa hrvatske Vlade RH u zadnjih 28 godina, što govori da protržišna reforma, eto, traje kontinuirano u Hrvatskoj već 50 godina.
Novim gospodarskim sustavom, te 1965., ističe Stanić, poduzeća su trebala pokazati da su sposobna nositi se s uvjetima tržišnoga poslovanja, osobito zbog ukidanja investicijskih fondova, čime su u znatnoj mjeri zaustavljeni financijski tijekovi kojima je država intervenirala u gospodarstvo. Drugim riječima, navodi Stanić, poduzeća su prepuštena tržištu na kojem su trebala ostvarivati uspješno poslovanje, a istovremeno je država odustala od reguliranja cijena, smanjene su carine, ali je tada i devalviran dinar. Naravno, velik broj poduzeća se nije snašao u novim gospodarskim uvjetima, cijene su 1965. porasle za 35 posto, a tvrtke su, kako bi izbjegle smanjenje plaća, počele i otpuštati zaposlenike i smanjivati plaće. Prema statističkim podacima, naglašava Stanić, broj osoba koje su tražile zaposlenje 1968. u Hrvatskoj iznosio je 63.921, odnosno stopa nezaposlenosti iznosila je 6,25 posto i bila je to dotad najveća poratna vrijednost.
Rezovi zbog ušteda
Dodatni problem, međutim, specifično za Uljanik, bilo je to što je do 1966. sredstva potrebna za kreditiranje izvoza dobivao pravovremeno i u traženim iznosima od Jugobanke, no nakon stupanja reforme uvedeni su omjeri o sudjelovanju u kreditiranju. Najprije je u razdoblju 1966. - 1967. država preko banaka sudjelovala u kreditiranju izvoza sa 80 posto, a poduzeće sa 20 posto, a već sljedeće dvije godine taj je omjer iznosio 70 posto prema 30 posto (danas država daje jamstva za 80 posto, a brodogradilište za 20 posto). Stoga je vodstvo tvrtke predložilo cijeli niz mjera kojima bi se stvorile dodatne uštede, a koje su se odnosile uglavnom na rezanje troškova, poput ukidanja disciplinske premije, smanjenja prekovremenog rada, regulacije startnih osnovica, smanjenja troškova prijevoza radnika, uvođenja ekonomskih stanarina u samačkim hotelima te preispitivanja politike stipendiranja. Uz to, predloženo je smanjenje režijske radne snage (uredsko osoblje) za 10 posto, ili 250 radnika, reduciranje režijskih troškova, pri čemu bi se smanjili osobni dohoci i režije i službenika, uredski materijal, troškovi zaštitne odjeće i obuće, PTT troškovi, investicijsko održavanje i prekovremeni rad.
Alfred Foskio, glavni direktor Uljanika, tada je pozvao radnike na “žrtvovanje i strpljenje” i poručio svakom članu radnog kolektiva brodogradilišta “da radi i odlučuje na takav način kako bi uvijek gledao na prvome mjestu interese Uljanika jer to onda znači i svoje interese, koji se možda neće odmah osjetiti, ali će se isplatiti”.
“Ako budemo gledali svaki svoje interese, a zanemarivali interes Uljanika, onda nam ni taj tako oslabljeni Uljanik nema što dati”, istaknuo je Foskio. Kada je, pak, glavni direktor brodogradilišta otvorio 9. sjednicu Radničkog savjeta koja se održala 27. rujna 1967., u jutarnjim satima unutar zidova brodogradilišta odvijao se četverosatni štrajk. Toga jutra, piše Igor Stanić, eskaliralo je nezadovoljstvo proizvodnih radnika koji su se okupili pred upravnom zgradom i iznijeli svoje zahtjeve, ali dio radnika se i fizički obračunao s nekoliko rukovoditelja koji su u tom trenutku izašli smiriti masu radnika i pokušati razgovarati s njima.
“U naletu bijesa od radnika su nastradali tehnički direktor Mile Vlašić, šef Odjela za organizaciju Adeodato Peteh, te predsjednik Radničkog savjeta Josip Vela. Sudeći prema izvještajima koje je pravni savjetnik Boris Sirotić podnosio Upravnom odboru (UO) u vezi s disciplinskim postupkom i istragom protiv radnika koji su sudjelovali u fizičkom obračunavanju na dan štrajka, čini se da su najaktivniji štrajkaši bili radnici iz brodograđevnog odjela s Otoka, te oni s kopna, iz strojograđevnog i opremnog odjela”, ističe Stanić. Kad je riječ o reakcijama na fizičko nasilje koje se dogodilo na dan obustave, svi sudionici naknadnih konferencija i sjednica bili su složni, naglašava Stanić, “oko toga da se nasilnici trebaju oštro kazniti izbacivanjem iz radne organizacije i kaznenom prijavom”. “Ubrzo je unutar brodogradilišta osnovana komisija koja je trebala pokrenuti disciplinski postupak protiv svih osumnjičenih.
Nekoliko dana nakon pokretanja disciplinskog postupka suspendirano je trinaest članova radnog kolektiva te im je za vrijeme trajanja disciplinskog postupka bio zabranjen ulazak u Uljanik. Iz popisa imena suspendiranih vidljivo je da je riječ o radnicima iz neposredne proizvodnje, ali i o uglavnom kvalificiranim i visokokvalificiranim radnicima”, ističe Stanić. Međutim, zahtjevi koje su radnici uputili tijekom štrajka isti su dan ispunjeni, a glavni direktor tom je prilikom izjavio da je “to jedino što se u ovakvoj situaciji može učiniti”. No, nakon toga, napominje Stanić, ipak je predloženo da se nastavi razrađivati novi pravilnik koji je, prema riječima direktora, bio bolji od starog, čiji su koeficijenti bili takvi “da prima pare onaj tko radi i onaj tko ne radi”, te je predloženo da se isprave nepravilnosti koje su izazvale nezadovoljstvo radnika. “S obzirom na navedeno, sasvim je razumljivo razočaranje radnika, osjećaj izdanosti i iskazivanje nepovjerenja prema onim tijelima koja su trebala štititi njihove interese, ali i nespremnost žrtvovanja za bolje sutra”, tvrdi Stanić, koji se u čitavom svom radu bez krzmanja solidarizira s radnicima i njihovim interesima.
Problem samoupravljanja
Ipak, u jednom intervjuu danom Radio.rojc.eu, Stanić ističe kako je problem radničkog samoupravljanja, uz sve njegove koristi, to što radnici nemaju razvijenu svijest o tome da ne mogu stalno inzistirati na povećanju plaća, nego da bi morali razmišljati i o neophodnosti ulaganja u investicije. Pritom u ovom znanstvenom radu navodi stav beogradskog sociologa Nece Jovanova koji na pitanje zašto u socijalizmu dolazi do radničkih štrajkova, odgovara tvrdnjom da “je riječ o proturječnoj pojavi do koje dolazi zbog razlike između teorije i prakse samoupravnog socijalizma”. Ipak, Stanić ne smatra kako su usporedbe današnjeg stanja u Uljaniku i onog oz 1967. utemeljene. “Ne bih povlačio paralele između ta dva štrajka. Jedino mogu reći da je velika razlika u tome što Uljanik tada nije bio u problemima u kakvima je danas. Bio je stabilno poduzeće čija je budućnost bila neupitna. Uljanik je poslovao relativno dobro te je svojim radnicima osim redovnih i iznadprosječnih plaća pružao i ostale pogodnosti poput stambene izgradnje, organiziranih odlazaka na skijanje te sveukupnu sigurnost radnog mjesta, za razliku od današnje situacije. Također, povod i uzroci štrajka, iako na prvu mogu izgledati slični, u biti su poprilično različiti. Ono što iz današnje situacije jest usporedivo s prošlošću jesu efekti koje bi na gospodarstvo Pule i Istre imala propast Uljanika. Sličnih primjera je bilo i u prošlosti kao npr. 1922. kada je zatvoren dio brodogradilišta prilikom čega je otpušten veliki dio radnika. Ubrzo nakon toga došlo je do ogromnih poremećaja u gospodarstvu Pule. U današnje vrijeme posljedice bi bile još veće“, rekao nam je Stanić.
'Dajte pare, jer raspolažemo milijardama'
Radnici Uljanika imali su veće plaće od prosječnih u Hrvatskoj i SFRJ i plaće proizvodnih radnika bile su većinom veće od prosjeka, ali je manji dio proizvodnih radnika imao ipak manje plaće od državnog prosjeka.
“Nezadovoljstvu radnika pridonijela je činjenica što su oni bili svjesni da brodogradilište dobro posluje i da ima popunjene radne kapacitete do 1970., a na sjednici Sekretarijata Kotarskog komiteta Saveza komunista u Rijeci, koja je održana u listopadu 1967., zaključeno je da su se događaji u Uljaniku mogli svesti na parolu: ‘Dajte pare, jer raspolažemo milijardama’”, napominje Stanić u svom radu. Nažalost, nismo mogli doći do podataka o poslovanju i bilanci Uljanika tih godina.
'Uljanik tada nije bio u problemima u kakvima je danas'
Igor Stanić je od 2012. doktorand na Poslijediplomskom doktorskom studiju moderne i suvremene hrvatske povijesti u europskom i svjetskom kontekstu na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Trenutačno je vanjski suradnik Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli te kao naslovni asistent na Odsjeku za povijest sudjeluje u nastavi na kolegiju Socijalistički čovjek: jugoslavenski slučaj. Član je Istarskoga povijesnog društva i Hrvatskoga nacionalnog odbora za povijesne znanosti. Na naše pitanje koji je bio motiv za pisanje ovog znanstvenog članka, odgovorio je:
“Kako pišem doktorsku disertaciju u kojoj se bavim radničkom klasom Uljanika u socijalizmu, nije mi trebao neki poseban povod za pisanje toga članka. S obzirom na to da sam povjesničar i da se u disertaciji, prije svega, bavim razdobljem socijalizma, ne bih povezivao tadašnje događaje s današnjim. Tim više što se znanstveno ne bavim današnjim problemima Uljanika. Također, ne bih povlačio paralele između ta dva razdoblja/dva štrajka. Jedino mogu reći da je velika razlika u tome što Uljanik tada nije bio u problemima u kakvima je danas. Bio je stabilno poduzeće (npr. podaci o plaćama su dostupni u članku), za razliku od današnje situacije. Također, povod i uzroci štrajka, iako na prvu mogu izgledati slični, u biti su poprilično različiti”, rekao nam je Stanić. U već spomenutom radijskom intervjuu ustvrdio je da pulski “Uljanik ne smije pasti” te da mu treba pomoći država jer bez državne pomoći ne posluje ni jedno brodogradilište u svijetu.